3. siječnja Presveto Ime Isusovo – Ime pred kojim se priginje svako koljeno!
Snagom imena Isusova spašavamo se, a tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Snagom imena Isusova opraštaju nam se grijesi. Snagom imena Isusova događaju se i čudesa. Snagom imena Isusova mnogi su progledali, izliječili se, uskrisili i spasili se. Zato se uvijek čvrsto uzdajemo u presveto ime Isusovo. U njemu je naša snaga i moć i naše vječno spasenje.
Snagom imena Isusova opraštaju nam se grijesi. Snagom imena Isusova događaju se i čudesa. Snagom imena Isusova mnogi su progledali, izliječili se, uskrisili i spasili se. Zato se uvijek čvrsto uzdajemo u presveto ime Isusovo. U njemu je naša snaga i moć i naše vječno spasenje.
Presveto Ime Isusovo, u liturgijskim slavljima počelo se osobito štovati u 14. stoljeću. Najveći promicatelji bili su sv. Bernardin Sijenski, sv. Ivan Kapistran i drugi učenici. Nosili su sa sobom kopiju monograma Presvetog Imena Isusova po talijanskim selima. Blagoslivljali su bolesne, događala su se čuda, ljudi su se klanjali pred znakom Presvetog Imena Isusova.
Liturgijski blagdan uveden je u 16. stoljeću. Papa Klement VII. dopustio je godine 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu imenu, a onda čitavoj Crkvi.
“Veliki je temelj vjere Ime Isusovo, jer stvara sinove Božje. A srž se katoličkog vjerovanja sastoji u poznavanju Isusa Krista – svjetla, koji je svjetlo duše, vrata života, osnova vječnog spasenja… Taj temelj dakle je Isus, svjetlo i vrata, koji će zalutalim pokazati sebe kao put, dao se kao svjetlo vjere svima po kojoj se može tražiti Boga nepoznatog, u nađenog povjerovati, spoznatoga naći. Ovaj temelj podržava Crkvu sagrađenu na Imenu Isusovu. Ime Isusovo je svjetlo propovjednika tim što blistavo sja i postiže da riječ njegovu naviještaju i slušaju…”, (Iz djela Vječno Evanđelje sv. Bernardina Sijenskog).
Sv. Pavao je rekao: “Ime nad svakim imenom!” (Fil 2,9). Veliki zaljubljenik u Isusa Krista, sveti Franjo Asiški, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, a naročito na Ime Isusovo. Kad je izgovarao Isusovo ime, činio je to silnim žarom, a braću je opominjao: “Kad Njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje. (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove (Rim 1,25).”
Hvalospjev Isus Kristu i njegovom Imenu iz Poslanice Filipljanima (Novi Zavjet):
On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni«
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.
(Poslanica Filipljanima, poglavlje 2, Sveto Pismo Novog Zavjeta)
