30. listopada 1992. Zločini srpske vojske – masovna silovanja u BiH bili su dio organizirane strategije
Godina 1992. bila je strašna za Hrvate i muslimane u BiH. Srpske snage su osvojile više od 70% BiH, a na tom području su izvršili genocid kroz etničko čišćenje, ubijanje, silovanje i progon ljudi ne-srpske nacionalnosti.
Na današnji dan 30. listopada 1992. to se dogodilo u Jajcu, koje je nakon herojskog otpora palo u ruke srpske vojske.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini i genocida koji je bio njegov rezultat nasilje je poprimilo karakter da je Vojska Republike Srpske (VRS) provodila politiku genocidnog silovanja prema Hrvaticama i Bošnjakinjama (bosanskim muslimankama). Procjene ukupnog broja silovanih žena tokom ovog rata kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (engleski: ICTY) objavio je da “sistematsko silovanje” i “seksualno ropstvo” u vrijeme rata predstavljaju zločin protiv čovječnosti, od čega je teži jedino ratni zločin genocida. Iako ICTY nije tretirao masovna silovanja kao genocid, po organiziranosti i sistematskoj prirodi masovnih silovanja bošnjačkih žena jasno je da su ona bilo dio veće kampanje genocida.
Iako su tokom sukoba žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, ogromnu većinu ratnih zločina počinile su snage bosanskih Srba (VRS) i srpske paravojne jedinice, koje su koristile silovanje kao sredstvo terora, kao dio njihovog programa etničkog čišćenja.
Presuda Dragoljubu Kunarcu, pripadniku VRS-a, bila je prvi slučaj – bilo u nacionalnoj, bilo u međunarodnoj sudskoj praksi – da neka osoba bude osuđena za korištenje silovanja kao oružja u ratu. Jako medijsko praćenje okrutnosti srpskih paravojnih i vojnih snaga prema muslimanskim ženama i djeci izazvalo je međunarodnu osudu srpskih snaga.
Nakon rata je snimljeno nekoliko nagrađivanih dokumentaraca i filmova koji se bave ovom tematikom.
Zločina u BiH bilo je na sve tri strane, ali strateški, organizirano i operativno srpska vojska je to činila od početka rata 1992. godine.
Srpske snage formirale su logore gdje su se izvršavala silovanja, poput Keraterma, Vilina Vlas, Manjača, Omarska, Trnopolje, Uzamnica i Vojno.
Tijekom pet mjeseci od proljeća do ljeta 1992. 5.000-7.000 Bošnjaka i Hrvata držano je u Omarskoj u nehumanim uvjetima, a silovanja, ubojstva i fizičko zlostavljanje bili su uobičajeni.
Logori za zatočeno stanovništvo formirani su širom Foče koja je bila pod kontrolom srpskih snaga i ovaj je slučaj do danas ostao naročito dobro proučen sa sudskog aspekta. Dok su držane u jednoj od najpoznatijih lokacija za silovanje u gradu, “Karamanovoj kući”, muslimanke, uključujući i maloljetnice (12-godišnjakinje), bile su silovane svakog dana više puta. Tokom suđenja Kunarcu i ostalima uvjeti u ovim logorima opisani su kao “nedopustivo nehigijenski”, a načelnik fočanske policije, Dragan Gagović, identificiran je kao jedan od onih koji su posjećivali ove logore, gdje bi odabirao žene, izvodio ih vani i silovao.
Žene i djevojke koje bi odabrao Kunarac ili njegovi ljudi odvođene su u vojničke baze i silovane. U drugim prilikama djevojke su odvođene iz centara za zatočene i dugo držane na raznim lokacijama kao seksualno roblje. Radomir Kovač, koji je također osuđen pred Haškim tribunalom, osobno je držao 4 djevojke u svom stanu zlostavljajući i silujući 3 od njih više puta, dozvoljavajući istovremeno svojim poznanicima da siluju jednu od njih. Prije no što je prodao ove 3 djevojke, Kovač je 2 od njih dodijelio drugim srpskim vojnicima, koji su ih zlostavljali više od tri sedmice.
Četnici svakodnevno silovali dijete od 12 godina:
Jadranka Cigelj, Hrvatica koja je žrtva silovanja srpske vojske u Prijedoru:
Masovna silovanja u Srebrenici:
