30. studenoga 1941. Međeđa – čemu šutnja o zločinima nad civilima u NDH?

Nekoliko stotina stanovnika Međeđe južno od Višegrada u istočnim dijelovima NDH zaklano je i ubijeno 30. studenoga 1941. Radilo se uglavnom o ženama i djeci.  U obližnjem Koritniku srpski vojnici su skalpirali dvadeset civila, mnoge ljude zaklali i bacili u Drinu. Tih dana u Koraju kod Bijeljine zapalili su sto pedeset kuća i ubili 300 ljudi, a u Tuholju su zaklali dvadeset dva čovjeka. Tu je ubijeno mnoštvo žena, djece i staraca.

Sve se to dogodilo, i još mnogo gore, stanovništvu na području rijeke Drine na samoj granici prema Srbiji. Ubojice su bili srpski vojnici, službeni pripadnici vojske Jugoslavije – rojalisti Draže Mihajlovića, poznatiji u narodu kao četnici. No, četnici nisu samo neka zločinačka banditska skupina pljačkaša i pijanaca kako ih se već 80 godina namjerno prikazuje. Četnici su imali status službene vojske Jugoslavije, pod imenom Jugoslavenska vojska u domovini (otadžbini) (skraćeno JVO). Ta vojska je jedina od svih dobila službeni ukaz vlasti Jugoslavije i kralja Petra II 10. lipnja 1942. godine, a raspuštena je pred kraj rata ukazom od 29. kolovoza 1944. godine. To je bilo, ne slučajno, isti mjesec kada su četnici amnestirani  i masovno prešli u partizane, jednim drugim ukazom – Josipa Broza Tita.

Ta srpska vojska sastavljena mahom od etničkih Srba počinila je velika zvjerstva na teritoriju NDH od Brotnja u Lici preko zapadne Bosne sve do granica istočne Bosne. Od šibenskog zaleđa preko Hercegovine do Brodskog posavlja gdje su upadali u hrvatska sela preko Save.

Neposredno prije tog zločina, u kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941. godine, četnici su do temelja spalili čak 71 selo, poklali tristo ranjenika i bolesnika u rogatičkoj bolnici, te ih bacili u rijeku Drinu.

Foto: Anonymous (Javno vlasništvo)

Malo kasnije četnici su u kotarima Foča i Goražde nastavili grozomorne pokolje malobrojnih katolika i muslimana u istočnoj Bosni. Te pokolje je opisao pokojni don Anto Baković koji je rodom iz Goražda. Računa se da je rezultat tog stravičnog četničkog pira bio više od sedam tisuća poklanih ljudi bačenih u Drinu.

Rijeka Drina bila je krvava od leševa ubijenih. U tom zločinu ubijene su i časne sestre – Drinske mučenice.

Prema službenom izvješću njemačkog poslanika u NDH, Kaschea, početkom travnja 1942. godine, razvidno je da su četnici skupa s oružnicima države Srbije, poznatijim pod imenom nedićevci, počinili također besprizorne pokolje muslimanskog življa u istočnim dijelovima NDH. Potom, 13. kolovoza 1942. godine, načelnik četničkog štaba Zakarija Ostojić ovako izvješćuje četničkog pukovnika Baćovića „da su na području Ustikolina – Jahorina popaljena sva hrvatska sela te poklano 2500 njihovih stanovnika“.

I prije toga u istočnim dijelovima NDH, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi (poglavito na prostoru Han Pijeska, Olova, Srebrenice, Bratunca i Vlasenice), zabilježeni su prvi pokolji. Ovi četnički odredi zauzeli su polovinom kolovoza 1941. Han-Pijesak, Srebrenicu i Bratunac, a 8. VIII. ušli su u Vlasenicu, koju su ranije zauzeli partizani. Te varoši i sela odmah su počeli pljačkati, a postupno kako su se učvršćivali organizacijski i brojčano jačali, započeli su s masovnim zločinima. Tako npr. četnici u Međeđi (južno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bijeljine), u listopadu i studenom 1941. godine, pri napadu na ta mjesta, zaklali su i ubili nekoliko stotina ljudi, uglavnom žena i djece. U mjestima gdje su preuzimali vlast uslijedila su uz pljačku, palež i brojna ubojstva muslimana i katolika (ako ih je bilo) na cijelom području pod njihovim nadzorom (npr. Rogatica, Prača). Kako su četnici napredovali tako je pred njima stanovništvo masovno napuštalo svoje domove i ugrožena mjesta, koja su pljačkana i potom paljena, i povlačili se u veća mjesta i gradove, poglavito Tuzlu i Sarajevo. Tako su npr. popaljena sela Klašnik, Banja, Strumica i druga nastanjena muslimana i na tome području ubijeno je oko 600 ljudi. I ovdje su četnici prijetili. Tako trebavski četnici u proglasu gradačačkim žiteljima prijete da „za svaku zapaljenu srpsku kuću bit će zapaljeno cijelo neprijateljsko selo”, a za jednu srpsku glavu pišu da će sravniti „s lica zemlje 100 neprijateljskih glava”, što neodoljivo podsjeća na izjavu predsjednika Vučića izgovorenu svojevremeno u srbijanskom parlamentu.

Uopće, svi ti zločini neodoljivo podsjećaju, a čak su i veći od zločina počinjenih na istom teritoriju u posljednjem ratu, što naglašava kontinuitet srpske zločinačke politike.

O četničkim zločinima i situaciji na području opkoljenog Višegrada izvijestio je pismeno 3. XI. 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevu njihov izaslanik, moleći pomoć u hrani te vojničku zaštitu. On izjavljuje: „Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju (kao u Srebrenici 1995. op. a). Jednima vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva, i to dosta, da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju… Pošto se pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. Danas je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili, pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede”.

Svi ovi zločini koje je počinila službena vojska Jugoslavije JVO (tzv. četnici), proglašeni od jugoslavenskog kralja Petra, obavijeni su velom šutnje do današnjeg dana. S obzirom na ogromne dimenzije zločina koje su počinili Srbi i njihove vojne jedinice na teritoriju NDH od Like do granice na Drini, potrebno je hrvatsku javnost zbog povijesne istine upoznati s tim činjenicama i događajima tijekom II. svjetskog rata. U mnogim tim krajevima ubijanja su se nastavila i nakon završetka rata, ovaj puta od komunističkih partizana u čijim se redovima borio veliki broj ovih amnestiranih zločinaca.