30. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – u koncentracijskim logorima u Srbiji i SAO Krajini ubijeno 300 Hrvata

Nakon pada Vukovara nitko nije mogao doći do logora u koje su Srbi smjestili tisuće zarobljenih Hrvata. Baš u to vrijeme srpska vojska je počinila najveći broj zločina i zvjerstava u logorima u Srbiji.

U srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika  po izvješću Komisije za zatočene i nestale pri Vladi RH. Zatočenici misle da je taj broj mnogo veći. 

Knjiga predsjednika Društva logoraša prof. Danijela Rehaka o zločnima srpske vojske u logorima za Hrvate:

Na dan 30. studenoga 1991. Međunarodni Crveni križ nije po četvrti puta uspio ući u logore za Hrvate na području Srbije.

Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.

Od 480 logora približno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te se vode kao nepotvrđeno.

Na području Hrvatske 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.

Na području Srbije približno 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).

Drugi izvor navodi da je u Hrvatskoj bilo 100 logora (potvrđeni od neovisnog izvora).

Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika je bilo zatočeno u srbijanskim logorima. U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora su poimence navedena 6.952 zatočene osobe.

Logore su otvorili: JNA, milicija SAO Krajine, jedinice srpskih teritorijalaca, i različite paravojne postrojbe. U srbijanskim logorima je vršena fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, ubijanje zatočenika, silovanje žena, kastriranje muškaraca. Glavna komanda je bila „glavu dolje, ruke na leđa“!

Koncentracijski logori za Hrvate u Hrvatskoj

U srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika  po izvješću Komisijeza zatočene i nestale pri Vladi RH. Zatočenici misle da je taj broj mnogo veći. Najmlađa ubijena osoba imala je 6 mjeseci, a najstarija osoba 104. godine. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina.

Prvi srbijanski logor u Hrvatskoj je otvoren krajem 1990. godine a većina je otvorena sredinom 1991. godine (tijekom agresije na Republiku Hrvatsku).

Logor u Borovu Selu, iza Božića 1990. g. je otvoren u prostarijama kino dvorane, zatim u osnovnoj školi, sportskoj dvorani.

Logor Bučje – logor u centralnom spremištu. Od kolovoza do studenog 1991. g. zatočenici su mučeni, ispitivani i ubijani, vrlo brutalan odnos prema zatočenima. Bilo je oko 150 zatočenika/zatočenica, neki su ubijeni a žene su silovane. O logoru je svjedočio dr. Vladimira Solara, ravnatelja Medicinskog centra u Pakracu, koji je jedno vrijeme bio zatočenik logora.

Logor Okučani – policijska stanica je služila kao logor od 6. prosinca 1991. g. . Iz Stare Gradiške je 6. prosinca 1991. g. prebačeno 18 zatočenika, tu je bilo i žena. Dana 24. 12. 1991. g. 12 zatočenika je vraćeno u Staru Gradišku.

Logor Stara Gradiška, – Logor Stara Gradiška bio je u nekadašnjem komunističkom Kazneno-popravnom domu koji je zatvoren 1990. godine. Pobunjeni Srbi i JNA su otvorili zarobljenički logor od kolovoza 1991. g. do 29. srpnja 1993. godine. Zatvorom su upravljali JNA, TO, četnici, SAO milicija i Beli orlovi. (potvrđen od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch). Svjedočanstvo prim. dr. Vladimira Solara koji je bio zatočenik u logoru Bučje pa logoru Stara Gradiška.

Logor Glina – Logor u KPD Glina od 6. listopada 1991. g. do 4. kolovoza 1995. g. (VRO „Oluja“). Kroz logor je ukupno prošlo oko 2.000 osoba. Knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“ .

Logori u Kninu – Na više lokacija u Kninu su bili zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili tijekom Domovinskog rata. Kao zatvor korištena je stara bolnica u centru Knina te vojni zatvor JNA. Kroz logore je prošlo 600 do 800 zatočenika. Tortura, premlaćivanje, uključivanje na induktor poljskog telefona, seksualno zlostavljanje te korištenje zatočenika za teške radove.

Logor u Dalju, od 1. 8. 1991. g.  zatvoren tijekom 1993. g.  oko 500 ubijenih u Dalju.

Logor u Dardi,  rujan 1991., kroz logor je prošlo oko 700 ljudi.

Logor u Jagodnjaku, od 15. 11. 1991.; u ožujku 1992. g. u logoru je bilo 1.500 osoba.

Logor u Belom Manastiru, cca 300 zatočenika odjednom.

Logor Negoslavci – logor je otvoren početkom rujna 1991. g. a zatvoren u prosincu iste godine, cca 1.000 zatočenika je prošlo kroz logore, ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba. Zatočenici su prvo dovedeni u školu a nakon ispitivanja zatočeni u privatne podrume, 10 do 50 zatočenika u jednom podrumu.

Tijekom agresije na Vukovar i nakon sloma obrane grada Vukovara:

Logor Velepromet, U Vukovaru je u objektima Veleprometa otvoren Logor Velepromet sredinom rujna 1991. godine do ožujka 1992. godine. Kroz logor jer prošlo oko 10.000 ljudi a oko 700-800 se vode kao nestali. U logoru su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Iz logora su zatočenici, zarobljenici, prebačeni u logore u Srbiji (Sremsku Mitrovicu i druge).

Logor Ovčara,  – stočna farma u sklopu Vupik-a, od listopada 1991. do 25. prosinca 1991. g. , kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika. Ubijena su 264 (261) zatočenika. U masovnoj grobnici na Ovčari (Grabovu) su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba a za 64 (61) osobe se ne zna gdje im je grob. Ubijeni su ranjenici iz vukovarske bolnice, ubijeni su djelatnici vukovarske bolnice, ubijeni su civili, tri žene i dijete od 16 godina.

Koncentracijski logori za Hrvate u Srbiji

Logor Stajićevo, nakon sloma obrane Vukovara, od 18. 11. do 21. 11 1991. g., otvoren je sabirni logor na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina, kroz logor je prošlo 3.000 osoba a zadržano je oko 1.500 osoba. Logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. godine do 23. 12. 1991. godine (drugi navod, siječanj 1992.). Zatočenici su bili hrvatski branitelji, civili, medicinsko osoblje.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je naveo da je u logoru Stajićevo bilo 1.700 zatočenika.

Logor u Sremska Mitrovica od 18. 11. 1991. do 13. 8. 1992. g. Kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika, duže je zadržano 1.500 zatočenika, neki su bili više od 9 mjeseci. Bio je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.

Dr. Vesna  Bosanac i dr. Juraj Njavro su bili zatočeni u Sremskoj Mitrovici , (knjiga dr. Juraja Njavre „Glavu dolje – ruke na leđa“ skidanje do gola, smrzavanje bez odjeće i čekanje što će dalje biti).

Logor VIZ Beograd, (vojno istražni zatvor) na Banjici, prošlo je cca 1.000 zatočenika, prije razmjene u logiru je još bilo 350 zatočenika. Sabirni logor pod kontrolom JNA gdje su vršena ispitivanja i maltretiranja zatočenika te prisiljavanja na potpisivanje izjava o počinjenim zločinima. Logor je djelovao 1991. i 1992. godine.

Logori u Nišu – Logor u kazneno-popravnom domu (KPD) i zatvoru u Nišu. Bilo je zatočeno cca 500 osoba. Dovedeni su branitelji Mitnice (oko 200) a 300 drugih je prebačeno iz logora Stajićevo kada je logor rasformiran 23. 12. 1991. g. , logor u Nišu je rasformiran 26. 2. 1992. g. , zatočenici su prebačeni u Sr. Mitrovicu. Torturu su vršili vojnici, rezervisti i vojni policajci. Crveni križ je znao za logor i posjetio ga je 2 puta.

Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu (potvrđeni od ICRC-a. Prema izvješću ICRC-a u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, u civilnom zatvoru su bili zatočeni civili te pripadnici ZNG-e. Nakon zatvaranja logora Stajićevo (rasformirano 23. 12. 1991. god.) 300 zatočenika prebačeno u Niš, logorom je upravljala JNA. Dana 15. siječnja 1992. godine, međunarodno priznanje Hrvatske, zatočenici su bili jako fizički zlostavljani (premlaćivanje zatočenika). U Bosanskom Šamcu je 26. 1. 1992. g. razmijenjena je jedna skupina zatočenika a drugi skupina je prebačena u Sremsku Mitrovicu.

Logor Aleksinac – otvoren nakon pada Vukovara, smješten u krugu vojarne. Tamo je bilo zatočeno cca 1.500 osoba. Iz logora Stajićevo su zatočenici premješteni u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu.  180 pripadnika ZNG-a je prebačeno iz Sr. Mitrovice u logor Aleksinac, zatim su prebačeni u logor u Nišu.

Logor Rudnik – u Rudiniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH. Zatočenici su bili prisiljeni raditi u rudniku a neki su ubijeni.

Logor Begejci od 1. 10. 1991. do 21. 11. 1991. godine stalno je bilo zatočeno cca 500 zatočenika.

Logor Bubanj Potok, na izlazu iz Beograd uz cestu za Valjevo  u vojarni  zatočeni u studenom 1991. g.

Logor u Novom Sadu, logor u sportskoj dvorani „SPENS“ , zatočeno 5.000 ljudi

Logor Petrovci – u više privatnih kuća, u zgradi Mjesne zajednice i škole.

Logor u Šidu – vojni zatvor, ispitivanej, maltretiranje i odvođenje dalje.

Napomena: Zatočenici su odvođeni iz logora u logor (zbog zatvaranja logora, zametanja tragova o zatočenicima) pa se broj zatočenika preklapa. Navedeni su ukupni (približno) brojevi zatočenika u nekom od logora. Srbija bi mogla dati točne podatke o svim logorima, ali to ne želi!

 

Logori u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine prije rata u BiH

U Bosni i Hercegovini bilo je ukupno više od 600 logora (srbijanski, bošnjački i hrvatski logori). Nekoliko rečenica o logoru Manjača, u koji su 1991. godine odvedeni hrvatski branitelji i civili.

Logor Manjača – vojno-poljoprivredno dobro Manjača (štale) je korišteno za logor. Logor je otvoren 12. 9. 1991. g.

Logorom je prvo upravljala JNA a kasnije vojne snage pobunjenih Srba. Prvi zarobljenici koncentracijskog logora bili su hrvatski policajci i gardisti koji su zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici 1991. godine. Kroz logor je prošlo nekoliko tisuća ljudi koji su bili premlaćivani, korišteni za prislini rad, (izvlačenje porušenih stabala iz šume, radovi na polju) . Zapovjednik logora bio je Božidar Popović. Potvrđen od ICRC, Vlade SAD, obavještajne službe VB. U ljeto 1992. g. Međunarodni Crveni križ je naveo podatak da je u logoru bilo 3.737 zatvorenika (od 18 do 60 god), moguće da ih je bilo mnogo više jer su Srbi skrivali zatočenike. Broj ubijenih je nepoznat, pored logora je nađena masovna grobnica s 540 leševa.. Zatočenici su uglavniom bili muškarci (Hrvati i Bošnjaci) te manji broj žena koje su učestalo silovane. Crveni križ je tijekom studenog i prosinca 1992. godine uspio zatočenike premjestiti u izbjeglički centar u Karlovcu. Logor je zatvoren 18. prosinca 1992. godine nakon velikog međunarodnog pritiska.

 

Objavljena svjedočanstva o srpskim koncentracijskim logorima tijekom Domovinskog rata:

Prof. Danijel Rehak PUTEVIMA PAKLA  kroz srpske koncentracijsle logore 1991…. u 21. stoljeće, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, Zagreb 2000.

dr. Juraj Njavro „Glavu dolje – ruke na leđa“ (Zagreb 1992.)

Vladimir Štefanac „Iz Kostajnice u Manjaču“ (Zagreb 1994.)

Vladimir Štefanac „U logorima Manjače i Gline“ (Zagreb 1996.)

Dominik Virgić Srpski logor Begejci Sjećanje jednog logoraša (Zagreb 1996.)

Mate Božičević Hranite ili ubijte , 45 dana u srpskom zatvoru u Borovu Selu, 2. srpnja – 15. kolovoza 1991. (Zagreb 1997.)

Dragutin Antunović Od kalvarije do pakla (Zagreb 1998.)

Mirko Barbarić Pozdrav iz Knina 10. 10. 1991. (Zagreb 1999.)

Dragan Lukač Bosanski Šamac grad logor (Scharnitz 1992. – Orašje 1993.)

Drago Jelić Pogled u nepovrat (Pazin 1997.)