6. prosinca 1991. Srđ (Dubrovnik) – pod znakom HOS-a obranjen grad, a Hrvatska ga se danas odriče!?
Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Pad Srđa značio je i pad Dubrovnika.
Pripadnici IX. bojne HOS-a bili su stacionirani u utvrdi Imperijal na Srđu, u samom srcu te bitke, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije. 163. brigada HV-a Dubrovnik dobila je ime i po točnom broju branitelja koji su 6. prosinca 1991. obranili grad.
Danas se Hrvatska i njena politika odriče znaka HOS-a i time vojnika koji su ga nosili. I pod tim znakom obranjeni su dubrovačke žene, djeca i starci i sam grad, te su pošteđeni ponavljanja Daksi ili još svježih Ovčara nad kojom se zemlja još nije niti slegla. Ima li veće sramote za jedan narod da se odriče svojih heroja koji su ga spasili jama i pokolja?
Tog petka, cijeli je Dubrovnik gorio.
U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperial na Srđu. Istovremeno, kreće kombinirani pješačko – tenkovski napad srpsko-crnogorskih agresora. Jedan tenk uz potporu pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu pješaštva, iz pravca zapada, sa polusrušene stare utvrde Strinćjera. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada. Snage obrane su uočile neprijateljske pokrete, ali zbog potpisanog primirja branitelji nisu tim pokretima pridavali važnost.
Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijatelj uzvraća također bombama, pa su tom prilikom dva branitelja ranjena. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara daleko od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za promatranje, panično traži pomoć i zamjenu.
Istoga dana u ranim jutarnjim satima neprijateljski vojnici s utvrde Strinčjera dolazi na kotu Jedarac iznad gradskog predjela Nuncijata sa zadaćom da spriječi pokušaj branitelja Nuncijate da krenu u pomoć braniteljima Srđa. Dobro utvrđeni neprijatelj je otvorio mitraljesku i minobacačku vatru po Nuncijati.
Kritično stanje: Dubrovčani bombardiraju Srđ u kojem se nalaze hrvatski vojnici!
Branitelji Nuncijate uzvraćaju pa se nakon gubitka dvojice vojnika, te ranjavanja trećeg, neprijateljski vojnici, unatoč grupi od desetak vojnika koji su u međuvremenu stigli kao pojačanje, povlače sa kote Jedarac natrag na utvrdu Strinčjera.
Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovijed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika kreću dvije grupe pripadnika Specijalne policije.
Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi, samo zovi” te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je.
Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje sa povlačenjem.
Bitka za Srđ – jedna od najvećih pobjeda u Domovinskom ratu
Bitka za Srđ se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Neprijatelj je zbog svoje nemoći pri napadu na utvrdu, topništvom tuče i po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika te po svim crtama obrane, poglavito po hotelu Belvedere i selu Sustjepan u kojem su četvorica branitelja poginula.
Cijelo gradsko središte Dubrovnika trpi jake topničke napade, mahom na civilne objekte i staru gradsku jezgru. Za agresorskog napada na Dubrovnik pogiba 19 branitelja i civila, a 60 ljudi teže je ili lakše ranjeno. Osim ljudskih žrtava ogromna je bila i materijalna šteta. Na povijesnu gradsku jezgru palo je više od tisuću granata, oštećeno je više od 460 zgrada, a devet dubrovačkih palača nestalo je u požaru izazvanom napadom agresorske srpsko-crnogorske vojske.
Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila, čime su srpski i crnogorski zločinci još jednom, nakon razaranja Vukovara i zločina na Ovčari, pokazali i dokazali da im ništa nije sveto.
Ipak, svi napadi na Dubrovnik, 6. prosinca 1991. godine, na blagdan sv. Nikole, su uspješno odbijeni. Taj je dan malobrojna obrana Dubrovnika dobila rat.
Grad obranila 163 heroja!
Tog petka, za vrijeme najžešćeg napada u dubrovačkoj povijesti, na prvim crtama obrane nalazilo su se točno 163 branitelja. Već 16. siječnja 1992. godine osnovana je 163. brigada HV-a koja je ime i dobila po točnom broju branitelja koji su 6. prosinca 1991. obranili Dubrovnik.
Tijekom studenog 1991. godine, na području Dubrovnika osnivaju se 1. i 2. pješačka bojna. Ove dvije postrojbe branile su grad i to: 1. pješačka bojna na potezu od hotela Belvedere do istočnog ulaza u grad i utvrde Imperijal na Srđu, a 2. pješačka bojna položaje u selu Sustjepan, naselju Nuncijata, te na Jadranskoj turističkoj cesti iznad naselja Gruž. Njima su se krajem studenoga 1991. godine pridružili pripadnici IX. bojne HOS-a koji su bili stacioniran u utvrdi Imperijal, na Srđu, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije.
Veliki doprinos pripadnika IX. bojne HOS-a
„Da nije bilo pripadnika IX. bojne HOS-a Srđ bi 9. studenoga 1991. godine pao i Dubrovnik bi bio pod kontrolom neprijatelja. Šesti prosinca 1991. na sv. Nikolu zabilježen je najveći napad na Srđ i Dubrovnik kada su pucali niški specijalci, crnogorski četnici, tri topovnjače s mora, četnici iz nevesinjske šume, dva MiG-a raketirali su repetitor, a na pedeset metara od tvrđave došlu su tri tenka. Ali ipak Srđ nije pao, napad je odbijen, Dubrovnik obranjen zahvaljujući pripadnicima IX. bojne HOS-a“, kazao je hosovac Ivica Vladava koji je i sam kažnjen od strane države zbog nošenja zastave HOS-a na “Maratonu lađa” u Metkoviću.
Prisjetimo se zanimljive anegdote koju je ispričao šibenski HOS-sovac Tomislav Bašić:
“HOS je 1991. godine branio Srđ i kada je završio najgori neprijateljski napad, zapovjednik obrane Dubrovnika tražio je da mu pošalju još HOS-ovaca. Rekli su mu da nikakvih raspoloživih snaga više nema, a on mi je odgovorio – ako mi ne možete poslati HOS-ovce, pošaljite mi barem uniforme s oznakama HOS-a.”
U zapadnom krilu utvrde Imperial nalazilo se oko 12 branitelja iz Dubrovnika, a u središnjem tridesetak pripadnika 4. gardijske brigade, i to pripadnici Samostalne satnije, koji su tih dana gliserima Odreda naoružanih brodova ušli u opkoljeni Dubrovnik kao ispomoć malobrojnim braniteljima grada. Pomoć braniteljima Srđa i utvrde Imperial davali su pripadnici protuzračne obrane sa dva protuzrakoplovna topa 20 mm, posada topa “ZIS” 76 mm te minobacači 82 mm. Ovi heroji zajednički su 6. prosinca 1991. godine obranili Dubrovnik.
Mladi novinar Pavo Urban poginuo snimajući razaranje Dubrovnika
U najžešćim napadima na Dubrovnik, na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. godine, među 19 stradalih branitelja i civila, poginuo je i 22-godišnji fotoreporter Pavo Urban, suradnik Dubrovačkog vjesnika i Slobodne Dalmacije.
Poginuo je nedaleko od Orlandovog stupa od minobacačke granate, prilikom fotografiranja intenzivnog granatiranja samog središta grada, zaštićenog od UNESCO-a kao dijela svjetske baštine.
Na fotografijama snimljenima neposredno pred pogibiju, zabilježene su brojne granate koje su padale u njegovoj neposrednoj blizini po Stradunu. Sa samog mjesta pogibije nastala je i njegova posljednja fotografija kasnije nazvana “Kamena prašina nad Gradom”.
Radeći svoj posao, poginuo je u jutarnjim satima 6. prosinca ratne devedesete i prve, tijekom najžešćeg srpsko-crnogorskog napada na dubrovačku staru gradsku jezgru.
