6-tonski dron nad Zagrebom: Greška Ukrajinaca ili prijeteća poruka Rusa?

Nakon što su se nekoliko dana razbacivali nedovoljno provjerenim informacijama da je prilikom pada drona u Zagrebu eksplodirala i avionska bomba teška 120kg, kakva obično sadrži i 40-ak kilograma eksploziva, iz hrvatske Vlade - muk. A kako proziva i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović, forenzički nalaz Centra "Ivan Vučetić" završen je još prije osam dana.

Unatoč nevjerici, pa i otvorenom podsmijehu vojnih stručnjaka i “stručnjaka” da je takva bomba mogla ostaviti relativno mali krater, a pritom nije razbijeno nijedno staklo na 55 metara udaljenoj spavaonici studentskog doma, ministar obrane Mario Banožić i premijer Andrej Plenković i dalje ustrajavaju na scenariju s bombom, potkrepljujući to i dokazima – brojnim fragmentima bombe FAB 100/120 te ostacima pripadajućeg upaljača.

Odlučnost pred kamerama nije im splasnula niti nakon što su “procurili” preliminarni rezultati nepotpunog forenzičkog vještačenja, prema kojima na tim fragmentima nisu nađeni nikakvi ostaci ili kemijski tragovi eksploziva. Naravno, od tada javnost uzaludno čeka na neko potpunije ili nedvosmislenije izvješće o eksplozivu. Kao i o vrsti upaljača jer taj tip bombe može biti opremljen i upaljačem kojem se može odrediti i delay, odnosno kašnjenje paljenja nakon udara. Tih nekoliko milisekundi možda bi moglo donekle potkrijepiti prva “objašnjenja” iz MORH-a da je bomba eksplodirala tek nakon što se dron zabio duboko u zemlju, te da je zbog toga imala “kumulativni” efekt.

Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo priopćilo je tek da je balističkim vještačenjem metalnih fragmenata utvrđeno da se radilo o aviobombi s pripadajućim upaljačem, a o tragovima eksploziva još se ne može donijeti konačni zaključak. Istraga se očito nastavlja.

No priča zapravo postaje mnogo zanimljivija ako se ispostavi da eksploziva nije bilo te da se bomba ili “bomba” zapravo raspala od silne kinetičke energije udara. Stvarno, što ako je u 6-tonskom mlaznom dronu, duljem i težem od praznog gripena, dugačkom gotovo kao MiG-21 ilii F-16, bila 120-kilogramska bomba, ali bez eksplozivnog punjenja? To bi onda sasvim sigurno dalo vjetra u leđa uvjerenju da pad drona nije nikakva greška, već planirana prijeteća poruka, upućena baš Hrvatskoj. Ili pak svojevrsni test za NATO. A možda i jedno i drugo.

50 minuta jurio preko teritorija tri članice NATO-a

Sve što “sigurno” znamo jest da je dron čak 50 minuta pravocrtno jurio 700-950km/h na konstantnoj visini od 1300m iznad tla – preko teritorija tri članice NATO-a, u dometu najmanje 10 modernih radara, uključujući 3 hrvatska, a da nitko nije prstom mrdnuo! Ako je doista od polijetanja letio pravocrtno, onda se lako da izračunati da je s doletom od oko 1000km mogao poletjeti negdje iz okolice ukrajinskog grada Vinice, stotinama kilometara daleko od ratnih poprišta i područja pod ruskom kontrolom. Dakle, u tom slučaju, Ukrajinci su glavni “sumnjivci”. Pogotovo što je Tupoljev TU-141 u sovjetsko doba proizveden u tvornici u ukrajinskom Harkivu, a poznato je da ga ukrajinska vojska od 2014. ponovno koristi. No s tim doletom mogao je biti lansiran i sa sjevera Pridnjestrovlja, enklave u Moldaviji koju Rusi drže još od početka 90-tih. U idealnim uvjetima, mogao je biti lansiran i s jugozapada Bjelorusije. A takve poruke sasvim su u skladu s dometima mašte ruskih vojnih “genija”. Tako da je sve i dalje otvoreno.

Dron je, dakle, projurio između dva mađarska radara na sjeveroistoku zemlje, nedaleko od granice s Ukrajinom, zatim je proletio iznad mađarske helikopterske baze u Szolnoku, odmah zatim krilima pozdravio usnule mađarske Gripene u bazi u Kecskemetu. I – kao u TV-prodaji – ni to nije sve! Nakon toga preletio je iznad mađarske nuklearke Paks te točno iznad obližnje radarske postaje, najvažnije na jugu Mađarske. Kako je onda moguće povjerovati mađarskim tvrdnjama da je radarski odraz bio slab?!? Kako je moguće da nitko nije pokušao provjeriti identitet letećeg objekta koji bez uključenog transpondera leti neuobičajenom brzinom na neuobičajenoj visini te na za to vrijeme neuobičajenoj putanji?!?

Što su radili naši radari?

A što su istovremeno radili hrvatski radari, odnosno operateri? To praćenje sasvim sigurno nije smjelo biti “samo” 7 minuta jer, da se izračunati, radar na Papuku, na 940m nadmorske visine, mogao je, uračunavši zakrivljenost zemlje, letjelicu na nadmorskoj visini od 1415m, ugledati na udaljenosti od čak 240km, dakle, nešto prije no što je ona preletjela mađarske Gripene u Kecskemetu. Teoretski domet tog modernog američkog radara je 370-450km, dakle, duboko u Mađarsku, gotovo do mađarsko-ukrajinske granice.

No najgore od svega je što usred noći Hrvatska nema čime presresti takve leteće objekte, još manje srušiti ih ako se za to dokaže potreba. Hrvatska protuzračna obrana nije zakazala, jer, ne može zakazati ono čega – uopće nemaš. Sve da nam je netko i javio, mogli smo samo pogledom ispratiti kako 6-tonski mlažnjak leti tik iznad NSK-a – iznad zgrade u kojoj zasjeda Vlada RH – te kako 2,5km dalje slijeće i udara kod studentskog doma. Bizarnostima ni tu nije kraj, jer kad na karti produljite pravac njenog leta, letjelica stiže točno do terminala u Omišlju. Naravno, za nešto takvo nije mogla imati dovoljno goriva.

No, bilo sve to greška, nevjerojatni slijed slučajnosti ili nečiji prepredeni plan, Hrvatska to treba shvatiti kao poruku, odnosno zadnje upozorenje. U trenutku kad bjesni rat na granicama EU-a, a sa svjetskih naslovnica se pumpa strah od III. svjetskog rata, Hrvatska ne može sebi priuštiti luksuz tek tako povjerovati u koincidencije, pa je tako i najzadrtijim nevjernim Tomama postalo jasno da ne može biti ozbiljna ona država koja nije sposobna zaštititi vlastito nebo te da je apsolutna nužnost ne samo borbeno zrakoplovstvo, nego i protuzračna obrana.