7.10.1991., ZLOČINAČKI NAPAD „JNA“ NA BANSKE DVORE – POKUŠAJ LIKVIDACIJE PREDSJEDNIKA TUĐMANA
Dana 7. listopada 1991. godine, ratni zrakoplovi JRV raketirali su nešto iza 15,00 sati sa 6 projektila sati rezidenciju hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su se kod njega na radnom sastanku nalazili predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.
Šest navođenih raketa pogodilo je zagrebački Gornji grad uništivši dio Banskih dvora – uključujući i prostoriju za sastanke koju su dr. Tuđman i gosti napustili koju minutu ranije – i oštetivši još 72 objekta, dok je 10 građana ranjeno. Koju minutu prije napada, Banske dvore napustili su Gojko Šušak i Stjepan Adanić koji nisu sudjelovali u nastavku sastanka.
Namjera velikosrpskog agresora bila je očita: obezglaviti Hrvatsku likvidacijom hrvatskog predsjednika i pobiti ključne savezne dužnosnike, nakon čega bi put ka uvođenju izvanrednog stanja u državi bio otvoren. Srbija i „JNA“ preuzele bi vlast u zemlji.
Dr. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila je čista slučajnost, jer su iz prostorije koja je bila metom napada izašli nešto ranije nego je bilo planirano prema protokolu.
Srpska propaganda tvrdila je da su „ustaše same postavile eksploziv kako bi za to optužile Srbe“, no, istina je ipak izašla na vidjelo.
Na kraju su čak i službeni analitičari "JNA" – poput velikosrpskog propagandista Miroslava Lazanskog – priznali kako „raketiranje Banskih dvora nije namešteno od strane Hrvatske“ i da je akcija „zamalo uspela“. Činjenica da su agenti KOS-a imali točne podatke o rasporedu prostorija u Banskim dvorima, vremenu sastanka, protokolu i drugim detaljima vezano za susret trojice političkih dužnosnika, rječito govori s čime se sve Hrvatska morala boriti na putu ka svojoj samostalnosti.
Vrlo brojna i aktivna peta kolona koja se sastojala od tisuća komunističkih špijuna, doušnika i terorista (i služila za „borbu protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ – među ostalim i za režiranje tobožnjih „ustaških terorističkih napada“ i fizičke likvidacije političkih protivnika diljem svijeta), od početka krize bila je uključena u specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem diskreditacije nove vlasti i dokazivanja kako je u pitanju uspostava „fašističke NDH“.
Takve propagandne laži ali i konkretne akcije trebale su Hrvatsku zastrašiti i kompromitirati u svijetu, nakon čega bi svaka težnja za samostalnošću bila onemogućena i sasječena u korijenu.
Detalji ovog zločinačkog terorističkog čina javnosti postali su poznati tek 26 godina poslije. Nekadašnji zapovjednik RV u 5. armijskoj oblasti Ljubomir Bajić priznao je kako je on osobno zapovjedio napad. Podatke o kretanju osoba u Banskim dvorima i protokolu, u Beograd su dostavili agenti KOS-a "JNA". Pored Bajića, u zločinu su sudjelovali: pukovnik Slobodan Jeremić, Đuro Miličević, Čedomir Knežević i piloti Davor Lukić i Ratko Dopuđa.
Ključnu ulogu u dostavljanju podataka u Beograd odigrali su agenti KOS-a (iz skupine „Labrador“ – koja je u kolovozu iste godine izvršila bombaške terorističke napade u Zagrebu na zgradu Židovske općine i židovsko groblje na Mirogoju, od kojih su većina bili stari suradnici ove službe iz sastava bivšeg CK SKH.
Naime, već sredinom osamdesetih godina u kabinetu tadašnjeg predsjednika CK SKH, Stanka Stojčevića, formiran je tzv. analitički tim (koji je formalno djelovao u okviru „Stručne službe“ ovog političkog tijela). Na čelu tog „analitičkog tima“ bili su Slavko Malobabić (koji je u svojoj političkoj karijeri bio šef kabineta trojici predsjednika CK SKH - Miki Špiljku, Stanku Stojčeviću i Ivici Račanu) i oficir „JNA“ Čedomir Knežević. Bilo je to ustvari, stvaranje paraobavještajnog sustava koji je bio vezan za centralu u Beogradu i izvršavao njezine naloge (u prvo vrijeme prikupljanje i analizu podataka o osobama nesklonim režimu, a kasnije je vodio specijalne operacije naoružavanja Srba u Hrvatskoj, stvaranje kriznih žarišta, praćenje „nepodobnih“ pojedinaca i skupina, kao i terorističke akcije s ciljem kompromitiranja nove hrvatske vlasti u sklopu vođenja psihološko-propagandnog rata).
Teroristički napad na sjedište hrvatskog predsjednika kao i sve drugo što je agresor na području Republike Hrvatske u ljeto i jesen 1991. godine poduzimao u smislu razaranja gradova i sela te masovnih progona i ubojstava civila čini potpuno bespredmetnim sve one konstrukcije uz pomoć kojih se kasnije nastojalo „dokazati“ kako je rat u Hrvatskoj bio plod „dogovora Tuđmana i Miloševića“.
U to da bi netko dogovorio razaranje vlastite zemlje – pa i atentat na sebe samoga doista nitko razuman ne može povjerovati i takve teorije spadaju u sferu patologije.
Ovaj zločinački akt jedan je među brojnim dokazima da agresor nije prezao ni od čega kako bi spriječio uspostavu hrvatske države. Dan kasnije (8. listopada), Republika Hrvatska je proglasila svoju neovisnost i tako dala do znanja i zločincima u Beogradu i svijetu da se neće pomiriti s nikakvim prijetnjama i ultimatumima, te da je pripravna svoju slobodu i pravo na opstojnost braniti svim sredstvima i po svaku cijenu.
Zlatko Pinter/PDN
