09. travnja 1991.,Vrhovno državno vijeće Republike Hrvatske donijelo je odluku o ustrojavanju Zbora narodne garde

U večernjim satima,09. travnja 1991. godine, u Banskim dvorima u Zagrebu, na svojoj prvoj sjednici, Vrhovno državno vijeće donijelo je jednu od najvažnijih odluka u novijoj hrvatskoj povijesti - onu o ustrojavanju vlastitih oružanih snaga.

 Budući da se zbog pobune srpskih terorista unutar Republike Hrvatske, očitih agresivnih namjera Srbije, Crne Gore i tzv. JNA i otvorenih ratnih prijetnji koje su dolazile s te strane očekivalo daljnje kompliciranje stanja, ovo je državno tijelo zaključilo kako se u izvjesnoj daljnjoj eskalaciji sukoba naša zemlja ne može osloniti isključivo na policijske snage, nego treba stvoriti preduvjete za ustroj Hrvatske vojske.  Podsjetimo kako je u to vrijeme Hrvatska imala već iza sebe iskustvo oružanih sukoba sa srpskim teroristima u Pakracu (1. i 2. ožujka) i na Plitvicama (31. ožujka), kada je pala i prva žrtva na strani naših branitelja, junak Domovinskog rata, Josip Jović.

 Konkretne operativne pripreme za ustrojavanje Zbora narodne garde (ZNG) započele su 3 dana nakon ove odluke (12. travnja), a 17. travnja Sabor Republike Hrvatske izglasovao je odluku o formiranju ZNG unutar MUP-a (jer drugačije to nije bilo moguće - zbog tada još uvijek formalno važećih zakona SFRJ i SR Hrvatske), ali pod ingerencijom novog resora u Vladi (Ministarstva obrane). Već sutradan, u parlamentu je usvojen zakon kojim se ova odluka trebala operacionalizirati.

 Na temelju naprijed spomenutih odluka i zakonskih rješenja, prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, 20. travnja 1991. godine, potpisao je Odluku o preustroju redarstvenih snaga MUP-a RH u posebne operativne obrambene postrojbe ZNG-a.

 Krajem travnja i početkom svibnja iste godine, ustrojene su četiri brigade ZNG-a, a 28. svibnja na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu upriličeno je javno postrojavanje 800 pripadnika ZNG s najmodernijim pješačkim naoružanjem, uz desetak protuzrakoplovnih sustava, te nekoliko oklopnih transportera i automobila.

 ZNG je ustrojen kao "profesionalna, uniformirana oružana formacija vojnog ustroja za obrambeno-redarstvene dužnosti", što je bila formulacija koja nije kršila tadašnji Ustav nominalno još uvijek postojeće savezne države. Sastojao se od djelatnog i pričuvnog sastava, a prema prvotnim planovima što ih je donio državni vrh, činile su ga četiri djelatne, 16 pričuvnih brigada i 9 pričuvnih samostalnih bataljuna.

 Zbor narodne garde uvelike je rasteretio Hrvatsku policiju koja je do njegova ustrojavanja bila glavni nositelj obrane i s postrojbama za posebne namjene i antiterorističkim formacijama MUP-a RH uspostavio za kratko vrijeme djelotvornu obranu koja je jačala usporedo s bojnom moći i sve boljom tehničkom opremljenošću (uglavnom oružjima i oruđima pribavljenim iz oslobođenih vojarni i skladišta naoružanja i opreme neprijateljske vojske). Snaga i uvježbanost ZNG-a, vrhunska profesionalnost i zajedništvo (kako unutar sustava tako i u odnosu prema narodu čija se sloboda branila) od početka su bile odlike koje su krasile njegove pripadnike. Pored toga, ove su postrojbe bile most od prvotnih dragovoljačkih formacija, preko policije i antiterorističkih jedinica, ka ustrojavanju buduće Hrvatske vojske u procesu koji je trajao dulje vrijeme.

 Biti pripadnikom ZNG-a predstavljalo je posebnu čast za svakoga tko je srcem branio Domovinu i oni koji su imali sreću biti dijelom povijesti ustroja Oružanih snaga i borbe za samostalnu, slobodnu i suverenu Hrvatsku, zacijelo će se zauvijek sjećati tih dana slave i ponosa. Borba za goli opstanak hrvatskog naroda (ali i svih drugih koji nisu bili na liniji velikosrpske agresije) nastavljena je u krvavom četverogodišnjem ratu, uz masovna stradanja, patnju, progone i desetke tisuća mrtvih i ranjenih. U nametnutom ratu što su ga isplanirali i vodili velikosrpski fašisti iz Beograda (politički vrh Srbije, SANU, UKS, SPC i tzv. JNA uz pomoć domaće pete kolone), ginuli su i brojni Srbi, pogotovu u danonoćnim granatiranjima gradova i sela (kao kolateralne žrtve) ili su ubijani od agresora zato što žive u mješovitim brakovima, pod optužbama da "pomažu ustaše" ili su njihovi "špijuni" itd.

 Službeno preimenovanje ZNG-a u HV, uslijedilo je 3. studenoga 1991. godine i od tada on postaje dijelom povijesti zapisane na najsvjetlijim stranicama naše borbe za samostalnost, slobodu i nacionalno dostojanstvo. "Garda" ili "Tuđmanova Garda" (kako se u vrijeme rata najčešće zvalo pripadnike ZNG-a) ostala je zapisana u memoriji našeg naroda kao primjer hrabrosti i časti hrvatskog branitelja - dok na strani agresora (sasvim prirodno i razumljivo) i danas izaziva posve drugačije reakcije i emocije.

 Lijepu našu obranio je hrvatski narod u jedinstvu sa svim drugim narodima i manjinama koje u Hrvatskoj žive - u zajednici s građanima svih nacionalnosti, vjera i ideoloških opredjeljenja, s onima koji su se u svibnju 1991. godine s postotkom od 94,17 % (uz rekordnu  izlaznost od 83,56 %) opredijelili za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i napuštanje SFRJ.

 Nikad se ne smije zaboraviti činjenica da je Republika Hrvatska godinu dana prije agresije (travnja/svibnja 1990. godine) odlukom ratnih zločinaca Veljka Kadijevića ("saveznog sekretara za Narodnu Obranu") i Blagoja Adžića ("načelnika Generalštaba JNA") planski i perfidno razoružana i to protupravno i protuustavno, tako što joj je oduzeto oružje Teritorijalne obrane (preko 200.000 cijevi raznih kalibara), oružje koje je platila vlastitim novcem i na njega imala pravo prema tadašnjem Ustavu SFRJ i Zakonu o ONO. Slugansko komunističko rukovodstvo SR Hrvatske (predvođeno Ivom Latinom, Ivicom Račanom i ostalima) pristalo je na ultimatum vrhuške iz Beograda i u tajnosti, prešućujući to od naroda, predalo ovo oružje uoči preuzimanja vlasti nakon prvih višestranačkih izbora (za Sabor i predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske) na kojima su pobijedili dr. Franjo Tuđman i HDZ.

 Ovaj zločinački pothvat smišljenog onemogućavanja obrane napadnutom hrvatskom narodu, nastavljen je embargom na uvoz naoružanja što ga su ga uveli Ujedinjeni narodi u jeku agresije (25. rujna 1991. godine), na inicijativu tadašnjeg "saveznog sekretara za inostrane poslove", Budimira Lončara - još jednog iz plejade ratnih zločinaca koje nikad nije stigla pravda. Štoviše, ovaj potonji (Budimir Lončar), nakon rata bio je kod nas "uvažena persona" i obnašao značajne dužnosti (među ostalim i kao savjetnik u kabinetima dvojice predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića i Ive Josipovića), na sramotu svih koji žive u ovoj zemlji i poznat im je životopis tog petokolonaša i izdajnika čije ruke nisu ništa manje krvave nego one Slobodana Milošević, Ratka Mladića, Milana Martića i brojnih drugih zlotvora. Mada su njegovi nalogodavci i bivši partijski "drugovi" pokušali "oprati" životopis ovog zločinca, nisu uspjeli u tomu, jer argumenti su nepobitni, a činjenice neumoljive.  

 U teškoj i krvavoj borbi za slobodu, ZNG i MUP Republike Hrvatske bili su udarna snaga, ona sila koja je zaustavila moćnu jugo-armadu 1991. godine i stvorila preduvjete za ustroj Hrvatske vojske i njezine blistave pobjede koje su uslijedile četiri godine poslije. Koliko smo uspjeli, pokazuju operacije "Gusar" ("Maslenica"), "Bljesak", "Ljeto '95", "Oluja", "Maestral", "Južni potez" i brojne druge u kojima je Hrvatska vojska (samostalno ili u koordinaciji s Hrvatskim vijećem obrane) omogućila uspostavu Republike Hrvatske, ali i opstojnost našeg naroda u susjednoj Bosni i Hercegovini.

(Video): TV Kalendar: Osnovan ZNG;

 

Zlatko Pinter/PDN