Agresori su bili zlo, a branitelji dobro, ma što im pisalo na rukavu…
Za Vukovar, za branitelje, za nas, za Hrvatsku...I neka ne dolaze u napast propitivati se je li imala smisla njihova žrtva, jer JE. Imala je smisla onda i ima smisla danas...
U Vukovaru je svaki čovjek koji je bio pod opsadom u svojoj vlastitoj kući u tom paklu bio branitelj. Branio je svoj dom, a time i nas i našu domovinu. S nekom puškom oduzetom od poginulog našeg branitelja ili nekog četnika, s par preostalih metaka, suprostavili su se jednoj od najvećih zločinačkih organizacija u povijesti čovječanstva; Jugoslaviji…
Jugoslaviji, njenoj “narodnoj” armiji i raznim paravojnim dobrovoljnim četničkim postrojbama, koji su dobrovoljno došli u našu zemlju rušiti i ubijati.
A nije se Vukovar branio samo s puškom, branili su ga ti ljudi na razne druge načine, pomaganjem svojim bližnjima.
Svi su oni dakle bili branitelji. A svi oni koji su ih napadali bili su agresori.
I nije važno što je kome pisalo na rukavu i je li išta pisalo.
Agresori su bili fašisti i zlo. A branitelji su bili antifašisti i dobro.
Nisu Vukovaraci bili dijelom nikakve službene vojne formacije, jer su bili obični ljudi, pa bi se tako za svih njih moglo reći da su bili “paravojni”.
I jesu. “Paravojno” su branili svoju kuću, sobu, kuhinju, dnevni boravak, ženu i djecu od paravojnih četničkih postrojbi i regularnih vojnih jedinica JNA.
Oni su bili spremni braniti svoj dom i domovinu.
Da je današnji predsjednik Republike Hrvatske, sa svojim milijunskim biračkim tijelom, bio spreman dati svoj život za obranu naših domova i domovine, onda bi se paravojne četničke postrojbe i regularne vojne jedinice JNA, vratile natrag već kod Šida. Ali nije bio spreman.
Da smo se svi mi, uključujući i mene, prijavili u hrvatsku regularnu vojnu formaciju i otišli braniti Vukovar, onda ne bi bilo ni potrebe za tim “paravojnim” formacijama i sigurno bi ih bilo ubijeno mnogo manje.
Možda bi netko od nas poginuo u toj antifašističkoj borbi, ali evo nismo, živi smo. Bogu hvala.
Neki su konzultanti, a neki predsjednici države, zahvaljujući onim “paravojnim” Vukovarcima.
Već mjesec dana stojimo kod kuće, žderemo i prevrćemo po televiziji i Facebooku i žalimo se.
Da smo bili mjesec dana pod opsadom u Vukovaru ne bi se danas žalili.
Ne bi govorili kako se u Hrvatskoj vodio građanski ili bratoubilački rat. Znali bi tko su fašisti, a tko antifašisti.
Razlučivali bi što je dobro, a što zlo. Razumjeli bi što je zločin i tko je zločinac. Znali bi prepoznati zločince.
Skočili bi i iskopali oči onome tko bi se usudio pljunuti na grob branitelja kojem su iskopane oči.
Nažalost, nismo bili u Vukovaru.
Da su se pred Vukovarom u obrani Hrvatske postrojili svi koji danas imaju status hrvatskog branitelja, onda jednice JNA i četnici ne bi ni krenuli iz Beograda. Smrznuli bi se od straha.
Bilo bi lijepo da u ovom poslijeratnom ratu branitelji zauzmu svoju braniteljsku ulogu u obrani ove zemlje od očite unutarnje institucionalne agresije koju gledamo i slušamo svaki dan.
Bilo bi još ljepše da to ne rade galamom, prosvjedima i porukama, već pravnim putem koristeći instrumente države koju su krvavo upravo oni stvorili.
Neka ne traže ničiju ispriku nego pravdu.
Pravdu korištenjem prava i dobre, čestite, ljudske volje.
I na tome im unaprijed HVALA.
I neka ne dolaze u napast propitivati se je li imala smisla njihova žrtva, jer JE. Imala je smisla onda i ima smisla danas.
Njhova žrtva bi bila besmislena jedino ako sad odustanu.
Pozdrav svim braniteljima, ma gdje bili
Mir i dobro
