Antifašizam je Srbiji toljaga za udaranje po Hrvatskoj, a Jasenovac im služi za moralno kamatarenje

Pa, što se nas tiče taj “antifašistički” rat? Hrvatskoj on nije donio ni demokraciju ni slobodu: Jedna je diktatura zamijenjena drugom, njemačka marionetska vlada zamijenjena staljinovom marionetom, jedino je glavni grad izmješten natrag u Beograd i to je sve. Stvarno oslobođenje je ono iz 1995. i ono s antifašizmom i fašizmom nema veze, iako to Srbi i “Hrvateki” tako žele predstaviti

“To nije sukob između Srbije i Hrvatske, nego između antifašizma i fašizma”, ispalila je premijerka Srbije u intervjuu danom u Luxembourgu za Tanjug, srpsku agenciju koja i dalje ima kraticu “jug(oslavija)”. “Kakva opasnost prijeti kad netko u Europi koristi slobodno, na svojim državnim ceremonijama i sportskim događajima, pozdrav uz koji je klao djecu i palio nedužne ljude i obitelji zatvorene u crkvama, pozdrav koji je simbol isto kao što je ”sieg heil” simbol nacističke nemačke, tako je pozdrav ”Za dom spremni” simbol ustaške NDH. Ako je nekom režimu prihvatljivo da ima takvu tablu i da ne pusti nekog da oda poštovanje žrtvama na nekom stratištu, nikakva protestna nota ne može im skrenuti pažnju”. I ona, naravno, više o tome neće raspravljati s Hrvatima jer je njena pozicija, kaže, jasna, iskrena i na nju je ponosna, to je pozicija “borbe protiv fašizma, sjećanja na žrtve i borce, slobodne Srbije, slobodne Hrvatske, slobodne Evorpe, borbe protiv fašizma i ugnjetavanja ljudi”.

Izjavi kao takvoj ćemo se vratiti kasnije. Problem je što Srbi sebe, kao društvo, stvarno vide kao “žrtve fašizma”, da čijeg nego Hrvatskog. Jednostavno, time ih indoktriniraju od 1945 do danas: Za Srbe, kao i za hrvatske antifašiste, povijest počinje 1941. i završava 1945. I onda ponovo počinje 1995. s prvim danom Oluje. Sve ostalo se jednostavno nije dogodilo, prema službenoj historiji (koja znatno razlikuje od povijesti, kao što se fakta razlikuju od činjenica).

Hrvati su fašisti, Srbi antifašisti

Optužiti Hrvate da su “fašisti” je za Srbe već odavno nešto kao kartica za izlazak iz zatvora u Monopolyju, opće mjesto, a to im prolazi jer je i za brojne Hrvate optužiti sugrađane da “mrzedu Srbe” ako bilo čime pokažu da nisu raspoloženi da samoproglašena “rasa gospodara” s jugoistoka  radi od njih majmune u vlastitoj zemlji. Dakle, povod izjavi Brnabićke, mladog oca, je bilo to što je s granice vraćena nenajavljena “delegacija” – Vulinovih 11, kako ih je netko nazvao – koja je trebala ići u Jasenovac naslikavati se u uniformama vojske Srbije.

Zanimljivo da ta planirana provokacija, koja je kudikamo ozbiljnija od naslikavanja par Talijana oko stare talijanske zastave, nije proizvela neku posebnu reakciju medija i javnosti: Oko devet talijanskih provokatora su se digle na noge tajne službe u dvije države, radili su sve i svašta da spriječe njihov dolazak (vjerojatno protupravno!), oni su nacionalni problem, jer to su fašisti, to su ljudi koji ne priznaju teritorijalni integritet Republike Hrvatske! A što su Milorad i njegova ekipa, “antifašisti”? Izgleda da da!

Naravno, jasno je zašto se nesrazmjerno plaši ljude Mađarima i Talijanima, na njima hrvatstvo dokazuju oni kojima se ono inače gadi: Cilj je uvijek bio odvojiti Hrvatsku od Srednje Europe, i približiti je Srbiji. Svatko tko zna išta o politici zna da je talijanski iredentizam folklornog tipa, ograničen na Esule i bez ikakvog bitnog uporišta u javnosti i politici. Talijanski političar, kad da kakvu izjavu koja bi se mogla protumačiti kao teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, mora se dugo i na sve strane ispričavati, kako smo nedavno vidjeli. Isto tako, glupost je da Mađari snivaju o zauzimanju hrvatskih teritorija, i o tome mogu govoriti samo oni koji o Mađarskoj i tamošnjem društvu ne znaju baš ništa.

Ali Srbija je nešto drugo, i tu i narod i politika smatraju da su žrtve zadnjeg rata, i da imaju moralno pravo osvetiti se Hrvatima i za Jasenovac – koji ima središnje mjesto u mitologiji na kojoj su zasnovana srpska posezanja prema Hrvatskoj, naravno višestruko uveličan u opsegu – i Oluju. Kao što je Hitler smatrao da se Nijemci imaju pravo osvetiti za Prvi svjetski rat i ponižavajuće mirovne uvjete. Izigravanje žrtve je uvijek znak da se sprema napad: Njemačka je sustavno proizvodila “ugroženost” Nijemaca u Češkoj tridesetih kako bi imala opravdanje za agresiju na tu zemlju, a  Milošević “ugroženost” Srba svuda po Jugoslaviji, pa tako na kraju ni Albanac ni Hrvat nisu mogli prići Srbinu na više od par metara da ne budu optuženi da su ga silovali ili pretukli “jer mrzedu Srbe”. Danas gledamo reprizu, istu sliku.

Socijalna patologija

Naime, srpsko društvo je bolesno od osamdesetih, i to je ista bolest koja je zahvatila Njemačku tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu se radi o sociološkom fenomenu, o vidu socijalne patologije, nečem što zahvaća naciju, ne pojedinca. Zovite to fašizmom, kolektivnim ludilom, antifašizmom, čime god – ali simptomi su viđeni puno puta u raznim zemljama svijeta, uz slične posljedice i uzroke.

U korijenu svih takvih masovnih pokreta je duboka nacionalna, kolektiva frustracija iz koje nastaje kolektivna agresija. Ta frustracija je, u slučaju Srbije, neuspjeh jugoslavenskog državnog projekta te demografski gubitak “svetog” Kosova: Slovenija i Hrvatska su bile ekonomski kudikamo uspješnije od Srbije unutar same Jugoslavije, a usto, Srbi su činili oko pola stanovništva SFRJ. Nisu, dakle, imali kritičnu masu da pretvore Jugoslaviju u “svoju”, ekskluzivnu nacionalnu državu, a opet ih je bilo previše da bi mogli biti tek jedni od šest republika. Usto, imperijalistički program Srbije je propao stvaranjem BIH u maksimalnim povijesnim i etničkim granicama, a osjećali su se poniženima i zbog avnojskih granica koje su Srbiji neprihvatljive. Kao i u Njemačkoj tridesetih, kriza Jugoslavije, u stvari bankrot iste 1982. te posljednične nestašice, redovi, hiperinflacija, šverc i ostalo što ide u paketu s tim, su pridonijeli osjećaju egzistencijalne nesigurnosti, time i ubrzale put Srbije u rat.

A svaka takva društvena patologija treba “unutarnjeg neprijatelja” koji je krivac što stvari nisu dobre. Židovi su odigrali tu ulogu u Njemačkoj, Albanci na Kosovu u Srbiji. Isto tako valja primijetiti da je “ugrožena njemačka manjina” u Sudetima (Čehoslovačka) bila izgovorom Hitleru za napad na tu državu, kao što je Miloševiću izgovor za napad na Hrvatsku bila “ugroženost Srba” koju je sam poticao i proizvodio sustavnim provokacijama – dakle, radio je upravo ono što radi i današnja vlast u Srbiji.

U jednom trenutku, nakon poraza u ratu i izbora Đinđića, činilo se da bi Srbija mogla krenuti putem ozdravljenja i normalizacije, no ostaci Miloševićevog državnog aparata su pod svaku cijenu htjeli spriječiti bilo kakvu promjenu koja bi se mogla nazvati lustracijom. I, ubivši Đinđića, uspjeli. Tu počinje povratak Srbije na startne pozicije: Danas, Srbija je manje-više tamo gdje je bila 1989., naslovi u novinama su slični, razmjeri histerije su slični, a kao što onda Albanac na Kosovu nije mogao prići Srbinu na sto metara da ga ovaj ne optuži za silovanje, tako su izgleda Hrvati ponegdje u sličnom položaju.

Država u kojoj Šešelj sjedi u parlamentu druge optužuje za fašizam

Na kraju, mi imamo posla sa zemljom u kojoj genocidni ratni zločinci sjede u parlamentu, rade cirkuse po Hrtkovcima i protjeruju ono malo preostalih Hrvata, a onda nas optužuju za fašizam glumeći “antifašiste” kako bi se iza njega sakrili: Pa, sam pojam “antifašizam” je upravo tako i nastao, uveo ga je Staljin kao “rezervni položaj” komunizma, koji je tada, tridesetih, već bio debelo kompromitiran masovnom ubojstvima. Bili su to začeci današnjeg orvelovskog sveprisutnog “nogovora”, kad se loše stvari nazivaju lijepim imenima.

Antifašisti su, povijesno, pored Staljina, bili i Ceaussescu, Enver Hoxha, i gotovo svi diktatori i masovni ubojice s istoka Europe, a i četnici su, službeno, antifašisti. Zapadni demokratski lideri su tada znali o čemu se to radi, pa su ljudi poput Churchilla odbijali koristiti manipulativni pojam “antifašizam” i radije su govorili o “pokretu otpora”. Antifašizam je tako ostao ekskluzivna privilegija četnika i komunista, što se tiče balkana, on je dakle u svojoj suštini nespojiv s demokracijom, zbog svoje manipulativne prirode i lažnog deklariranja.

No to sve tumačiti nekom izvan Hrvatske nema smisla, pa ni većini Hrvata. Zato je u interesu Hrvatske da se prestane baratati s tim pojmom, pojmom preko kojeg se gubtinici u zadnjem ratu predstaviti kao pobjednici. Kao, eto nisu oni poraženi u Domovinskom ratu nego su udarili temelje današnje Hrvatske u onom ratu prije kojeg se više nitko živ ne sjeća! Pa, što se nas tiče taj “antifašistički” rat? Hrvatskoj on nije donio ni demokraciju ni slobodu: Jedna je diktatura zamijenjena drugom, njemačka marionetska vlada zamijenjena staljinovom marionetom, jedino je glavni grad izmješten natrag u Beograd i to je sve.

Stvarno oslobođenje je ono iz 1995. i ono s antifašizmom i fašizmom nema veze, iako to Srbi i “Hrvateki” tako žele predstaviti. A na kraju, da se vratimo izjavi Ane Brnabić. Osim što joj treba skresati da su po svim parametrima fašisti jedino oni u ovoj priči, i da Hrvatska nije njihova pa da mogu njome šetati u uniformama, treba im poručiti – na vrlo grub način – da se ne prave gluplji nego što jesu jer ploča u Jasenovcu nije tamo u spomen ustašama iz Drugog svjetskog rata, nego hrvatskim vojnicima iz Domovinskog rata koje je pobila srpska vojska koja ni tada, ni sada nije imala što tražiti u Hrvatskoj niti kod Jasenovca. Da se prestanu pozivati na to da su dobili rat 45. jer su ga izgubili 95. I vrijeme je da se konačno počnemo postavljati i ponašati kao pobjednici, što znači da Srbima nema smisla objašnjavati što smo i tko smo – za Vučića i Brnabić smo ustaše i fašisti, i kad bi on tvrdio da smo bilo što drugo trebali bismo se ozbiljno zabrinuti.