Beck: Prijatelji i rođaci se dijele na dvije vrste – one koji vjeruju u koronu i na one koji ne vjeruju

Jesi izmjerio temperaturu? – Nisam, draga. – A zašto? – Baterija je prazna. – Nije prazna. – Je, piše Lo. – Jesi pogledao upute? – Zašto bih pogledao upute? Na vagi piše Lo kad je baterija slaba. To mi je logično. Lo = Low. – E, pa, na termometru to znači da je toplomjer spreman za rad. – Zašto bi netko to tako glupo uredio, pokušavam protestirati, ali teško je podići glas kad vas je zgrabila korona. Odustajem i gunđajući se vraćam u krevet, na još jedan mačkodrem.

Čini se da sam glavni donosilac zaraznih bolesti u obitelj. I zadnju pošast, vodene kozice 2004., donio sam ja, da bi se poslije svi redom razboljeli. Odmah se radi raspored izolacije za ukućane. Opskrba se ne čini toliki problem uz mnoštvo online narudžbi, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Jedan veliki servis nudi brdo toga, ali kad z a k l j u č i t e košaricu i krenete prema virtualnoj blagajni, račun iz nepoznatih razloga naraste deset posto. Treba odgoditi limara, otkazati nastavu, odgovoriti studentima, urediti tekuće poslove na projektu, obavijestiti suradnike, informirati razrednice, ispričati se za kašnjenja, prolongirati obveze koje dospijevaju.

Ubrzo otkrivam da se prijatelji i rođaci dijele na dvije vrste – one koji vjeruju u koronu i na one koji ne vjeruju. Oni koji ne vjeruju, hrabre me da je umor posljedica stresa, i da je to samo malo jača gripa, na kojoj će zaraditi Bill Gates i George Soros, i da mi ne treba ništa osim vitamina i andola. Oni koji vjeruju u koronu, opominju me da se ne šalim s podmuklom boleštinom, i usput mi nabroje više slučajeva poznanika i prijatelja koji su navukli tešku upalu pluća, s trajnim posljedicama kao što su vrtoglavica, ćelavost, impotencija i zadah iz usta, i da svakako uzimam vitamine i andole.

Misu pratim na televiziji, pa sam tako čuo i onu zapaženu propovijed da se ne treba glasati za HDZ i ostale lijeve stranke, s čim bih se od srca složio, jedino bih u to dodao i SDP i ostale desne stranke. Manje me oduševio propovjednikov žar kojim je tumačio da trebamo biti ponosni na to što smo Hrvati, što možemo tu živjeti i što ćemo tu umrijeti.

Smrt je uvijek u bolesti bliža nego u zdravlju, pogotovo što korona po neznanom pravilu desetkuje svoje bolesnike. Tjeskobi pridonose bezbrojne lomače u Indiji, koje vidim na vijestima, kao žrtve paljenice, dok im bolnice ostaju bez kisika. Čovjek je uvijek biće tjeskobe jer je ispao iz prirodnog poretka i ne može ne osjećati neodređenu zabrinutost pred životom. A sad je i više od tjeskobe po cijelom svijetu: zdravi se boje da se ne razbole, bolesni se brinu da ne dođe do komplikacija, cijepljeni strepe od nuspojava, rekonvalescenti su u strahu da se bolest ne vrati. Ali ja sam previše slab da budem tjeskoban pa sam opet zapao u mačkodrem.

U snu mi se ukazao propovjednik s televizije, kako iz otvorenog neba prima zlatni štit. Na štitu je ugraviran mistični simbol “Lo”. Svečana lica pruža štit meni, kao pouzdanom Kristovu vojniku, i čeka da s njim krenem u pobjedonosnu misiju, ali ja nikako da pogodim trebam li se izvagati ili izmjeriti temperaturu. Vrijeme je prolazilo, i situacija je bila sve napetija i neugodnija. A onda sam se probudio u znoju, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.