Bernardić i Bauk – borci za pobačaj maloljetnica bez znanja roditelja

Hrvatski sabor trebao je u srijedu raspraviti četiri točke dnevnog reda među kojima je i SDP-ov prijedlog zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće, prema kojemu bi pobačaj u Hrvatskoj bio legalan, besplatan i dostupan. Međutim, rasprava o SDP-ovu prijedlogu Zakona o pobačaju u Saboru je ubrzo prekinuta, na što je Arsen Bauk izjavio kako je njima SDP-ovcima jasno da je za HDZ tema prekida trudnoće osjetljiva za vrijeme unutarstranačkih izbora.

Inače, SDP-ovim zakonskim prijedlogom uređuje se pravo žene na samoodređenje i slobodno odlučivanje o rađanju djece, to jest o pobačaju na zahtjev, pravo maloljetnica i osoba s invaliditetom na pobačaj, rok u kojemu je dopušteno obaviti pobačaj i druga pitanja.

Među rješenjima koja SDP predlaže jest i da se razdoblje u kojem bi žena imala pravo na pobačaj na zahtjev poveća s 10 na 12 tjedana od začeća, te da maloljetnice od 16 do 18 godina mogu podnijeti zahtjev za prekid trudnoće bez suglasnosti roditelja.

Predlaže se da troškove pobačaja, sterilizacije i kontracepcije u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) te uvođenje obveze rada liječnika bez priziva savjesti u bolnicama i klinikama kako bi usluga bila dostupna i pravodobna u svim ustanovama.

Kad sam prije otprilike dvije godine u Međugorju razgovarao s Mariom Vasiljom zvanim Totin, u vrijeme kad su u SDP-u na sve načine pokušavali skinuti svoga predsjednika Davora Bernardića, onda mi ga je Mario hvalio kako on dolazi u Međugorje, i kako bi se iznenadio s obzirom na činjenicu da je Bernardić vjernik. Sad nakon ovakvog prijedloga zakona baš me zanima što bi mi rekao o Berinom vjerničkom profilu kad on kao predsjednik SDP-a stoji iza prijedloga zakona po kojem “maloljetnice od 16 do 18 godina mogu podnijeti zahtjev za prekid trudnoće bez suglasnosti roditelja”.

Kakvo licemjerje, po Zakonu maloljetnici od 16 ili 17 godina, odnosno do napunjenih 18 godina, bez nazočnosti roditelja ne smiju iza 23 sata biti izvan kuće, inače vam policajci mogu ispisati prekršajnu prijavu i morate na razgovor u Centar za socijalnu skrb. A da kojim slučajem vaša maloljetnica zatrudni, onda ona bez vašeg znanja, po prijedlogu SDP-a, može podnijeti zahtjev za pobačaj.

Muškarčine poput Bernardića i Bauka uputio bih na objavu na Facebooku brazilskog novinara Paola Antonia Brigueta koji je prije gotovo trideset godina nagovorio svoju suprugu da ne sluša glas svoje savjesti i pobaci nerođeno dijete. Danas duboko žali zbog svoje odluke. Njegov sin bi 16. ožujka proslavio 27. rođendan. U potresnom pismu na Facebooku Briguet otvara prozor u dušu oca ranjenoga odlukom koja mu se tada činila prikladnom. S vremenom je shvatio koliko je ta odluka bila pogrešna.

“Dragi sine, ti bi danas, samo da sam ja dopustio da budeš rođen, napunio 27 godina. Dani se rađaju, cvijeće se rađa, jutarnja zvijezda se rađa… ali ti nisi bio rođen. Mojom greškom, mojom najtežom greškom. Tvoja majka, koja danas živi u dalekoj zemlji, je oklijevala. Liječnik, kojeg smo poznavali, pokušavao nas je odvratiti od te sudbonosne ideje. Sada jasno vidim kako je on bio Božji anđeo kojeg smo mi odbili o sebe. Čak sam se naljutio na prijatelja koji nas je htio odgovoriti od zločina koji sam naposljetku počinio. O, kako bih se htio vratiti u prošlost i reći: ‘Hvala ti, doktore! Hvala! Ti ćeš ovoj bebi biti kum.’

Vremenski strojevi ne postoje… Oni nisu dio strukture naše stvarnosti… Jedini način na koji možemo putovati kroz vrijeme jest naša duša. Međutim, u ono vrijeme nisam vjerovao u postojanje duše. Bio sam lud, egoističan i tašt. Ti si, moj sine, samo htio vidjeti svjetlo, ali te je dočekao mrak. Ja sam ti odbio pokloniti jutro, poslijepodne, noć, zoru, vodu, toplinu, hladnoću, knjige, simfonije, pjesme, prijateljstvo, most u našem gradu, miris kiše koja pada na zemlju, uspavanke, kruh i vino. Oduzeo sam ti osmijehe i suze. Oduzeo sam ti oči, ruke i srce. Oduzeo sam ti pravo da plačeš u mraku, oduzeo sam ti pravo da budeš rođen. Jedino ti nisam oduzeo ono što nisam ni mogao: muku uskrsnuća. To ti je već pripadalo.

Da sam samo znao… Da sam samo znao kako to boli. Da sam samo znao kako to strašno boli, moj sine. Bio sam tvoj Herod.

Ove riječi pišem nakon četvrt stoljeća, ali mi se čini da sam ovaj grijeh (zločin) počinio jučer. Da, milosrdni liječnik je izliječio ranu, ali je ostao ožiljak koji je toliko velik da ispunjava moju dušu. Ja sam ožiljak svojeg grijeha. Gledaj: ja samo želim popraviti što sam jednom pogriješio.

Sine, nadam se da ću te jednom sresti. Sveti Toma Akvinski je rekao kako ćemo se ponovno roditi u Kristovim godinama. Danas, negdje u svemiru, ti postojiš u svojoj 33. godini. Imaš ime, lice i glas. Glas koji je meni nepoznat. Ponekad se pitam što si mogao postati: liječnik, inženjer, glazbenik, matematičar, filozof, profesor, svećenik, radnik, stolar? Kako bi volio svojeg mlađeg polubrata koji se rodio godinama kasnije? To više nije bitno. Ti si samo trebao biti rođen.

Jednoga dana ćemo se susresti, moj sine! Nakon što iza sebe ostavim tugu ovog života, primit ću te za ruku i zagrliti svom snagom. Vjerujem kako već znaš koje će biti moje prve riječi: ‘Oprosti mi’. Sine, ponekad mislim da postojiš samo kako bi mi oprostio. Svaki dan je za mene dan nerođenog djeteta. Svaki dan je taj dan.”

Piše Ivan Ugrin/Misija/SlobodnaDalmacija