'Bilo nas je trinaest' - konačno pravi, osobni i stvarni dokumentarac o sjećanju na rat u Vukovaru
Na samom početku dokumentarnog filma 'Bilo nas je trinaest' jedan od tri glavna pripovjedača i protagonista otprilike ovako opisuje svoju motivaciju da iz Vinkovaca ode u rat u Vukovar: 'Meni je to bilo kao da idem u susjedni kvart, malo dalje od svojeg dvorišta. Kao da idem obraniti mjesto gdje živim i gdje mi živi dijete'. Ni tada ni do kraja filma nitko ne spominje ni domovinu ni Hrvatsku ni domoljublje, iako je itekako jasno i gdje se sve događalo i da su dečki o kojima se govori itekakvi domoljubi. Jedva da se igdje i spominju Hrvati ili Srbi, iako se, recimo, u pričama nekih od pripovjedača spominju pripadnosti grupama kao što su 'rokeri', 'pankeri' i 'darkeri'. Nema baš ni mnogo službenih uniforma ni znakovlja, ali se zato u nekoliko navrata pojavljuje prsluk na kojem piše: 'Ramones'.
Nema, naravno, ničeg lošeg ni u domoljublju ni u spominjaju Hrvatske ni u prikazivanju zastava i ostalih insignija. No ovakav pristup u ovome filmu odmah na početku pokazuje da je ovdje priča drugačija nego u većini drugih filmova iste ili slične teme.
'Bilo nas je 13' govori o trinaest momaka i mladih muškaraca koji su u jesen 1991. iz Vinkovaca, konkretno iz kvarta Kolodvor, otišlo u rat u Vukovar. Svi su bili u istoj jedinici, a od trinaest ih se kući živo vratilo pet. Za neke se ni danas ne zna gdje su pali i vode se kao nestali. Jedan od njih je Mladen Čupić - Haš, roker o kojem je njegov najbolji prijatelj Nenad Nenoos Barinić sastavio strip, prizori iz kojeg su također važan dio ovoga filma.
Petorica preživjelih i danas su bliski, često se sastaju i druže, ali rijetko razgovaraju o ratu. 'Barem o onim ružnim stvarima. Ono što znamo spomenuti su neke smiješne, zabavne situacije', kaže jedan od njih. 'Bio je rat, ali mi smo bili mladi ljudi kao i svi drugi, živjeli smo život i u ratu, glupirali se, smijali se', kaže drugi. I upravo je to ono u čemu je autorica Jadranka Cicvarić Šiftar, uspjela - prikazati da ti momci nisu bili samo ratnici, da nisu samo ratovali, nego su bili prijatelji, bili su mladi i živjeli su život čak i usred cijelog tog užasa.
Arhivska snimka Vukovara iz filma
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HRT
To, dakako, ne znači da u filmu nije prikazano da su doživjeli strašne stvari. O, ne, to uopće nije izostavljeno. Nije izostavljeno ni to da je sve to što su proživjeli, sva ta tragedija Vukovara na njima ostavila fizičke i emotivne posljedice. Dok govore o onome što im se događalo, dok govore o svojim palim prijateljima, dok govore o tome kako je bilo biti ranjenik u vukovarskoj bolnici pred pad grada, dok govore o tome kako su izašli iz grada - o logorima i skrivanju po kukuruzištu - gotovo svima se na licu vide crne sjene straha, boli, patnje i tuge koje su preživjeli i koje sigurno nikada neće zaboraviti. Vidi se i čuje da su zbog toga što su doživjeli vjerojatno drugačiji ljudi nego što bi bilo da tog rata nije bilo.
No ono što je najsnažnije prikazano ovim filmom jest osobni doživljaj, stvaran život pripovjedača. Prikazano je da oni, kao i tisuće drugih, nisu u ratu sudjelovali kao velike legende, opjevani heroji ili bilo kakve takve, postojeće, ali pomalo apstraktne kategorije. Sudjelovali su u tom ratu kao ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su u tom ratu živjeli pravi, stvaran život, a ne povijesno poglavlje iz nekog udžbenika. Jedino što je, za razliku od života nas ostalih, njihov život na njih pucao vatrenim oružjem.
***Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Portala Dnevnih Novosti.
Izvor:tportal.hr/Foto: hrt
