'BIO JE PRVO IME NAŠE BOJNE' Vukovar je njim nagrađen, toliko je dobra učinio: Neustrašivi Nenad Sinković - Legija!

Dana 30. svibnja, uz Dan državnosti Republike Hrvatske, obilježen je i Dan branitelja grada Zagreba. U ljeto i ranu jesen 1991., kad više nije bilo sumnje da će se za Vukovar voditi očajnička bitka, brojni su se Zagrepčani odazvali očajničkom pozivu za pomoć te se organizirano ili samostalno uputili u Grad koji će se ubrzo naći po opsadom.

Neovisno jesu li u Vukovar došli kao pripadnici različitih postrojbi - ATJ Lučko, Bojne Zrinski, Tigrova, HOS-a itd. ili kao dragovoljci koji su napustili svoja radna mjesta, studentske klupe i kafiće, od golobradih momaka do onih koji su već bili u mirovini i imali unuke, poput Vladimira Urbana - Dede, a u neizvjesnost su pošli u svakodnevnoj odjeći i nenaoružani, zlatnim su slovima utkali svoja imena u povijest ovoga grada.

Nakon sloma obrane Vukovara, tek malobrojni od njih uspjet će kroz proboj napustiti okupirani grad, brojni će biti ranjeni ili zarobljeni i deportirani u srpske koncentracijske, a najveći dio ovih hrabrih ljudi iz Zagreba i okolice, nikada se neće vratiti kući. Jedan od njih je bio i Nenad Sinković - Legija.

Želio je otići baš u Vukovar

Nenad Sinković – Legija rođen je 8. veljače 1965. u Zagrebu, kao drugi sin Ivanke rođ. Šćuric i Juliusa Sinkovića. Kada je imao samo dvije godine, umro mu je otac, pa je njega i starijega brata Ivana majka Ivanka othranila kao samohrana. Osnovnu školu pohađao je u Varšavskoj ulici, u ondašnjoj OŠ Vladimir Nemet, danas OŠ Josipa Jurja Strossmayera, nakon koje je završio školu za strojobravara.

Godine 1988. majka Ivanka i brat Ivan o Nenadu nekoliko mjeseci nisu imali nikakvih informacija. U početku im to nije bilo čudno jer je Nenad bio jako znatiželjan, volio je putovati i istraživati te nije bilo prvi put kako je otišao ne javivši se, no nakon nekoga vremena ipak su se zabrinuli. Nakon što mu je prošla obuka, javio im se iz Francuske i rekao da se prijavio u Legiju stranaca.

Kada je postalo jasno kako se u Hrvatskoj rat neće moći izbjeći, Nenad je prešao talijansko-hrvatsku granicu i prijavio se u policiju u Rijeci, gdje je rekao kako se iz Legije stranaca vraća bez dokumenata pomoći u obrani Hrvatske te da mu je ostatak obitelji u Zagrebu.

Nenadov stariji brat Ivica Sinković ispričao je: "Nakon što je, po dolasku u Zagreb, Nenad napravio potrebne dokumente, samo je rekao: 'Ja idem u Vukovar'. Otišao je već s prvim kamionima koji su odlazili. Točnije, jednom je pogriješio, išlo se negdje drugdje, no on se vratio jer je želio otići baš u Vukovar. I otišao je...".

"Vukovar je nagrađen s Legijom..."

Pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, jedan od zapovjednika 4. bojne 3. brigade ZNG-a, prisjetio se: "Nenad Sinković kojega smo odmah prozvali Legija, u Vukovar je došao s momcima u kamionima koji su dovozili pomoć. Kada se 5. kolovoza 1991. godine prijavio u našu postrojbu na prijemu u vukovarskoj Gimnaziji, bili smo presretni što nam je došao tako iskusan čovjek. Bio je nevjerojatan, čim je upoznao bojišnicu, samostalno je išao u izviđanja. Ubrzo se pokazalo da je prvo ime naše bojne. Bio je neustrašiv, njegovo se umijeće rukovanja protuoklopnim sredstvima pokazalo iznimno dragocjeno – 14. rujna uništio je jedan tenk i oštetio dva transportera, a ubrzo se ta brojka popela na sedam uništenih ili onesposobljenih oklopnjaka...".

U knjizi Bitka za Vukovar (Dedaković/Mirković-Nađ/Runtić) zapisano je kako je  Dražen Bartolac, Dedakovićev pomoćnik za inženjeriju, za Sinkovića rekao:

"Već kod prvog našeg susreta, ja sam vidio da je on izraziti individualac. Rekao mi je da ima nešto obaviti, sjeo u svoj žuti FAP 20/26 i pod punim gasom otišao. Poslije sam vidio da je on sve zadatke rješavao sam, i to uvijek sa stopostotnim uspjehom. Bio je 'oko' našim 'bikovima' i nenadmašni lovac na tenkove na neprijateljskom području".

Doktor Juraj Njavro, zapovjednik ratnog saniteta općine Vukovar, o Legiji je izjavio:

"Čuda je činio. Vječito je bio nasmijan, kad god je mogao, došao bi u bolnicu javiti se. To su oni ljudi tihi po prirodi koji ne pričaju što rade, a ogromno urade... Sve je znao, sve je umio, hvala Bogu da je došao u Vukovar. Vukovar je nagrađen s Legijom, toliko je dobra učinio za Vukovar...".

Vrata su se zatvorila i pucnjava je utihnula...

Sredinom rujna 1991. godine tijekom žestokoga napada na Mitnicu nekoliko neprijateljskih vojnika neprimjetno je pod okriljem noći prošlo između obrambenih položaja branitelja Mitnice u blizini Dudika i ušlo u jednu kuću u Ulici Franca Prešerna, danas Ulica Fabijana Šovagovića, odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini ne znajući za njihovu prisutnost.

U skupini od pet četničkih dobrovoljaca nalazila su se i dvojica vukovarskih Srba koji su poznavali teren i raspored kuća. Pretpostavlja se kako je to bila izvidničko-diverzantska skupina koja je trebala biti prethodnica napadu koji je vrlo brzo uslijedio. Nositelji obrane na tome dijelu vukovarske bojišnice bili su djelatnici MUP-a Vukovar i pripadnici Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, potpomognuti domaćim braniteljima i civilima.

Dana 17. rujna 1991. dojavu o mogućem pucanju prve crte, odnosno da su se u jednu kuću možda uvukli pripadnici neprijateljske vojske, prvi su otišli provjeriti pripadnici Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, obojica zapovjednici skupina, Ratko Brico i Goran Adrić. S prednje strane kući je prilazio Ratko Brico, a sa stražnje, dvorišne, Goran Adrić. Budući da su odmah zamijećeni, na njih je iz kuće zapucano, a Ratko Brico na mjestu je preminuo od zadobivenih ozljeda. Do dolaska prvih suboraca Goran Adrić još uvijek je davao znakove života, no prije nego što su ga suborci mogli izvući izvan dohvata neprijateljske vatre, iz kuće je pogođen smrtonosnim metkom.

Nakon što je neprijatelj otkriven, pokrenuta je akcija u kojoj su sudjelovali branitelji s okolnih položaja, pripadnici postrojbe Specijalne policije iz Slavonskoga Broda i drugi djelatnici MUP-a, među kojima je bio i Nikola Živković iz Vukovara.

Ladislav Ostopanj iz Specijalne policije iz Slavonskoga Broda, u Vukovaru zamjenik njihova zapovjednika Šime Đamića, ispričat će kako je Nikola Živković bio udaljen od njega svega nekoliko metara kada je poginuo, iz kuće pokošen rafalom, a odmah zatim u njegovu je smjeru bačena i bomba.

Istoga dana, u večernjim satima, Nenad Sinković odazvao se sa suborcima na poziv u ispomoć na Mitnici. Pristigavši na mjesto događaja, srčan i neobuzdan kakav je bio, donio je pogrešnu procjenu. Po dolasku je, ne čekajući nikoga, potpuno sam pojurio u kuću u kojoj se utvrdio neprijatelj, pri ulasku unutra ubacio bombu te ispalio nekoliko rafala.

Svjedoci će ispričati kako su se vrata za njim zatvorila i pucnjava je utihnula. Kada je dobro utvrđeni neprijatelj sljedeći dan konačno savladan, na tijelu Nenada Sinkovića – Legije utvrđene su smrtonosne rane u predjelu glave i vrata.

Majka mu je od stresa umrla

Iako su majka Ivanka i brat Ivica dobili podatke kako je i kada Nenad poginuo, majka je to saznanje odbijala prihvatiti kao istinu, nadajući se kako će se on, kao i uvijek dotad, odnekud nenadano pojaviti živ.

Kada je nakon mirne reintegracije 1998. godine započela ekshumacija iz masovne grobnice na vukovarskome groblju, gdje su, prema dostupnim informacijama, pretpostavljali da se nalaze i Nenadovi posmrtni ostatci, Ivanka Sinković od stresa je upala u dijabetičku komu i 22. lipnja preminula.

Nažalost, tijelo Nenada Sinkovića, kao ni tijelo Nikole Živkovića koji je u istoj akciji poginuo, do danas nije pronađeno i identificirano, kako bi bilo dostojno pokopano.

Kada je kao dragovoljac otišao pomoći obrani Vukovara i ondje položio život za Domovinu, vukovarski heroj Zagrepčanin Ivan Sinković, sin i brat, imao je 26 godina.                                   

Legija, nismo te zaboravili.