Ovčara, 35 godina poslije: Jedan obnavljao Vodotoranj, drugi leti za Air Canadu, treći uživa u slobodi i mirovini

Prošlo je 35 godina, a Vukovar je i danas u studenome grad u kojem vjetar kao da nosi imena. Imena onih koji su te 1991. odvedeni iz bolnice na Ovčaru, mučeni i ubijeni. Ni mrtvima im nisu dali mira ni dostojanstva. Bacani su u masovne grobnice i zatrpavani. Kasnije su njihove kosti premještane da bi se zločin još dublje sakrio, a preko njih su završavali smeće, azbest i lešine uginulih životinja.

U zraku se svakog studenoga osjete neisplakane suze. Majke, supruge, sestre i djeca vraćaju se u dan kada su svoje najmilije posljednji put vidjeli živima. A oni koji znaju što se tim ljudima dogodilo, prema svemu što izlazi na vidjelo, uglavnom žive kao da se ništa nije dogodilo.
Neki od njih nisu ni otišli daleko.

Šezdeset obitelji još nema grob

Na Ovčari je u studenome 1991. ubijeno između 255 i 264 civila i hrvatskih branitelja. Najčešće se spominje brojka od 260 žrtava. Većinom su to bili ranjenici, bolesnici, medicinsko osoblje i civili odvedeni iz vukovarske bolnice nakon pada grada. Među njima su bili Hrvati, ali i branitelji srpske nacionalnosti, Bošnjaci, Mađari, jedan Francuz i jedan Nijemac. Ubijeni su jer su branili Vukovar ili jer su se u njemu zatekli.

Do danas je ekshumirano oko 200 tijela. Šezdesetak ljudi i dalje se vodi kao nestalo, iako nitko ne sumnja u to što ih je snašlo. Njihove obitelji 35 godina čekaju samo jedno: da im netko kaže gdje su im kosti, kako bi ih mogle pokopati.

Čovjek koji im ne da mira

Jedan čovjek tim imenima ne dopušta da utonu u zaborav. Nikola Kajkić, bivši policijski istražitelj, ostao je bez posla u policiji. Kaže da je to cijena njegove upornosti da se odgovorni za zločin izvedu pred sud. Četiri je puta kazneno prijavljivan jer je javno iznosio ono što zna. Danas se za njega traže dvije godine zatvora.

Kajkić je na svom Facebook profilu objavio kratke arhivske snimke s Ovčare i Veleprometa. Prema informacijama koje je Cronika dobila iz pouzdanih i provjerenih izvora, snimalo se i na samoj Ovčari. Koliko su nalogodavci agresije, JNA te domaći i uvezeni četnici bili sigurni da će Vukovar zauvijek biti njihov, pokazuje i to da su zločin snimali oni koji su u njemu sudjelovali. Kazetu sa strijeljanjem, prema našim izvorima, ima više osoba, a među njima su i neki od onih koji se na njoj vide. Tko je sve posjeduje, nismo uspjeli doznati.

Snimke ponekad govore jasnije od svakog svjedočanstva.

Miroslav Bureš: došao kao Šešeljev dobrovoljac, danas Hrvat s hrvatskom mirovinom

Prvo ime koje je Kajkić danas objavio, uz videosnimku, jest Miroslav Bureš, rođen 1959. godine. Kajkić ga naziva „šešeljevim dobrovoljcem“.

Godine 1991. Bureš se, navodi Kajkić, po nacionalnosti izjašnjavao kao Čeh. Početkom listopada te godine došao je u Vukovar s postrojbom Šešeljevih dobrovoljaca, takozvanih Šešeljevih četnika, da bi se, kako su to tada govorili, borio protiv „ustaša“. Prema Kajkićevim podacima, u istoj su jedinici bili i Dragica Mastikosa, Topola, Zoran s Karaburme, Peđa iz Kragujevca i drugi.

Kajkić tvrdi da postoje osnove sumnje da je ta skupina sudjelovala u zločinima na više mjesta u Vukovaru, među ostalim u Veleprometu i na Ovčari između 20. i 22. studenoga 1991. Kaže i da je Bureš u to vrijeme „haračio po Vukovaru“.

Do 1996. Bureš je, prema Kajkiću, živio u Srbiji kao Čeh. Tada je srpska policija počela obavljati razgovore o zločinima u Vukovaru, posebno o Ovčari. Kajkić tvrdi da je Bureš tada, u strahu od kaznenog progona, učinio ono što je teško povjerovati – pobjegao je na sigurno, i to u Hrvatsku. Zamijenio je kuću i promijenio nacionalnost.

Danas se Miroslav Bureš izjašnjava kao Hrvat. Živi u selu Lađevac kraj Okučana i, prema Kajkićevim podacima, prima hrvatsku mirovinu.

Isplaćuje mu je država za čiju je slobodu na Ovčari ubijeno oko 260 ljudi.

„Eh, moji eksperti! Vi od Srbije tražite informacije, a informacije vam pod nosom“, poručio je Kajkić nadležnima. Dodao je s gorčinom: „Nadam se da mi nećete zamjeriti i zbog ovoga napisati i šestu kaznenu prijavu.

Vladimir Kosić: rušio i obnavljao isti Vodotoranj?

Na kadrovima od 20. studenoga 1991. vide se ljudi okupljeni u krugu Ovčare. Među njima je Kajkić označio Vladimira Kosića iz Vukovara. Kajkić ga navodi kao sudionika sjednice samoproglašene „vlade“ Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Na toj je sjednici, tvrdi Kajkić, donesena odluka o strijeljanju 300 ranjenika, civila i branitelja odvedenih iz vukovarske bolnice.

Kosićev se život, prema Kajkićevim podacima, nakon toga nije bitno promijenio. I danas živi u Vukovaru, u istom gradu i među istim ljudima čiji su sinovi, muževi, kćeri i očevi te jeseni nestali. Kao inženjer sudjelovao je u obnovi Vukovarskog vodotornja, simbola grada koji je preživio i stotine projektila.

Kosić je 1991. sudjelovao i u razaranju tog istog Vodotornja, a godinama poslije radio je na njegovoj obnovi. Za sve to vrijeme majke su i dalje čekale da im netko kaže gdje su im sinovi i kćeri.

Kosić, kao ni mnogi drugi, nikada nije odgovarao. Dijelom je razlog i abolicija, koja je mnogima omogućila da Ovčaru jednostavno spreme u ladicu prošlosti.

Sasha Mihajlović Guja: od hangara na Ovčari do kabine Air Canade

Drugo ime iz Kajkićeve objave jest Sasha Mihajlović, zvani Guja. Godine 1991. bio je, navodi Kajkić, pripadnik Teritorijalne obrane Petrova Gora pod zapovjedništvom Miroljuba Vujovića i Stanka Vujanovića. U noći s 20. na 21. studenoga čuvao je hangar na Ovčari. Od 21. do 23. studenoga bio je čuvar u Veleprometu.

Preživjeli ga, kažu, dobro pamte.

Danas Mihajlović, prema Kajkićevim podacima, živi u Kanadi i radi kao stjuard u Air Canadi, gdje je zaposlio i svoju kćer. Progone li ga noću lica onih koji su skončali u Veleprometu, to zna samo on. Ujutro se uredno javlja na posao u uglednoj zrakoplovnoj kompaniji.

Njegova bliska rođakinja Kajkiću je ispričala: „To je čovjek s tisuću lica i više lažnih identiteta – mijenjao je ime od Saša Molnar, Aleksandar pa sve do Sasha Mihajlović.“

Mihajlović je, prema Kajkićevoj objavi, bio i zaštićeni svjedok pred Haaškim sudom u postupku protiv Vukovarske trojke. Kajkić tvrdi da njegovo svjedočenje nije donijelo ništa. Poziva se na saznanja drugih svjedoka kada piše da je Mihajlović bio neiskren te da je, iako je sve vidio, prešutio što se dogodilo na Ovčari i tako štitio one koji su sudjelovali u zločinu. O Veleprometu ga, kaže Kajkić, nikada nitko ništa nije ni pitao.

Slobodno je šetao Vukovarom

U kolovozu 2025. Mihajlović je, prema Kajkiću, bio u Vukovaru, prvi put nakon 1996. godine. Slobodno je šetao gradom u kojem mu i danas žive majka, sestra, punica i ostatak obitelji. Isti oni koji za Kajkića traže dvije godine zatvora, ističe on, nisu ga uopće primijetili.

„Znate li, ‘stručnjaci’, da postoje osnove sumnje i saznanja da je ovaj lik izravno prijetio, odnosno ucijenio preživjelu žrtvu s Ovčare (čiji su podaci meni poznati)?“ pita Kajkić.

„Cilj je bio jasan: prisiliti ili navesti žrtvu preživjelu s Ovčare da promijeni iskaz i ne tereti Milorada Pejića za brutalna mučenja i kasnije ubojstva Damira Kovačića i Ivana Vulića Salaša.“

Kajkić upozorava da Mihajlović svakih sedam do deset dana leti unutar Europske unije, gdje je dostupan hrvatskim pravosudnim tijelima.

„Znate li, ‘eksperti’, da je Sale Guja svakih 7 do 10 dana na letu unutar EU, dostupan za kazneni progon… Materijala ima!!! Postoji fotografija, ali i video (s Veleprometa), gdje se vidi da je bio čuvar logora, a postoje osnove sumnje i informacije da je izvodio ili drugima pomagao izvoditi ljude iz hangara na Veleprometu na strijeljanje. Na Ovčari je sve vidio jer je čuvao hangar, a šuti i sakriva ili prikriva to što su on i drugi činili.“

Svoju objavu završava pitanjem koje odjekuje i 35 godina poslije:

„Dok žrtve i dalje čekaju pravdu, mi se pitamo: Spavaju li nam službe… ili samo okreću glavu? Ili je nešto drugo???“

Abolicija koja i danas peče

To je pitanje još teže kada se uzme u ruke rješenje Županijskog suda u Osijeku. Njime je poništena presuda Vojnog suda u Osijeku broj K-422/92-11 od 29. srpnja 1992., a na sve osobe proglašene krivima za kazneno djelo ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti primijenjena je abolicija.

Logično se nameće pitanje kome je to odgovaralo i tko stoji iza takve odluke. Jednako je važno znati koje su radnje tom odlukom zapravo obuhvaćene. Je li itko u zasebnim postupcima ispitao što su pojedinci radili na Ovčari i u Veleprometu? Je li itko razgovarao s Mihajlovićem dok je u kolovozu šetao Vukovarom? Je li itko zatražio fotografiju i videosnimku iz Veleprometa? Je li itko razgovarao s preživjelim čovjekom kojem se, kako tvrdi Kajkić, prijetilo?

Kako je onima koji su preživjeli?

Istina polako izlazi na vidjelo. Kako se uz nju osjećaju majke koje su izgubile sinove? Djeca koja su odrasla bez očeva? Žene koje su silovane pred svojim muževima i djecom? Hrvatski branitelji koji su prošli neljudska mučenja u logorima?

Kako je tim ljudima kada u istom gradu, u trgovini, na ulici ili u čekaonici, sretnu lice koje pamte iz dana zatočeništva? Kada znaju da Hrvatskom ponekad slobodno hodaju ljudi koji su sudjelovali u zločinima? To nije samo pitanje pravde. To je i pitanje sigurnosti.

Svakog studenoga od preživjelih tražimo da se ponovno sjete. Da još jednom ispričaju ono što ih desetljećima budi noću. A što smo mi učinili s onim što su nam ispričali?

Što ćemo im reći?

Jednoga dana stat ćemo pred lica onih koji su za svoju i našu domovinu dali živote. Pred lica mladića iz bolničkih kreveta, medicinskih sestara, očeva koji su obećali da će se vratiti kući.

Što ćemo im reći kada nas upitaju jesmo li učinili sve da ih pronađemo? Jesmo li učinili sve da za njihovu smrt netko odgovara?

Ili ćemo, kao toliko puta dosad, samo okrenuti glavu?