Bitka za Batinjane
Prema svjedočenju Veljka Kadijevića u njegovoj knjizi Moje viđenje raspada, 19. rujna 1991. pokrenuta je operacija konačnog presijecanja Hrvatske na više pravaca čime bi ju se prisililo na predaju i prihvaćanje srpskih uvjeta. Zadaća banjalučkog 5. korpusa JNA bio je presijecanje Hrvatske na pravcu Gradiška-Virovitica te spajanje s snagama JNA u vojarnama u Bjelovaru i Varaždinu. Međutim, niti na jednom pravcu napada snage JNA nisu ostvarile predviđene ciljeve pa tako niti 5. korpus. Do kraja rujna snage korpusa uspjele su doći na tek do šireg područja Pakraca, raspoređujući se na liniji Dereza – Kusonje – Pakrački vinogradi – Gavrinica – Japaga – Šeovica – Donji Čaglić – Subocka – Korita, stavljajući tako Pakrac i Lipik u poluokruženje. Razlozi za neuspjeh su višestruki: propast mobilizacije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, oslobađanje vojarni u Bjelovaru i Varaždinu te snažan otpor hrvatskih snaga.
Zbog toga dolazi do redukcije plana JNA te sada plan više nije presijecanje Hrvatske, već proširivanje i zaokruživanje osvojenog teritorija. U zapadnoj Slavoniji nova zadaća je bila osvajanje Pakraca, Lipika i Jasenovca te prelazak u obranu ispred Novske i Nove Gradiške. Na pakračkom ratištu ova operacija započela je 4. listopada 1991. zajedničkim napadom 343. motorizirane brigade i 5. partizanske brigade Teritorijalne obrane BiH, koja je priključena 5. korpusu JNA.
Oni su 5. listopada, prema planu posjeli sela Omanovac, Gornju Obrijež i Batinjane zapadno od Pakraca i tako ga doveli u okruženje. U to vrijeme, postojala su dva moguća izlaza iz Pakraca, jedan je vodio preko Lipika, Dobrovca i Kukunjevca prema Gaju koji je već bio relativno pošteđen ratnih razaranja i dalje prema Kutini, dok je drugi išao iz Prekopakre, preko Batinjana, Gornje Obriježi, Malog Banovca i Tornja prema Gaju i dalje Kutini.
S obzirom da su pobunjeni Srbi povremeno zalazili u Kukunjevac i da su pripadnici JNA držali pod vatrom čistinu između Dobrovca i Lipika, pravac preko Batinjana smatrao se sigurnijim. Hrvatske snage nisu znale da su pale u okruženje do sljedećeg dana kada u zasjedu upadaju hrvatski policajci i civili.
Prvo rano ujutro 6. listopada, oko 05:30 četvorica branitelja autom nailaze na zasjedu. Brzom reakcijom vozača, nije bilo posljedica te su se branitelji kroz kukuruzišta i dvorišta povukli prema Starom Majuru. Najbliži punkt branitelja smješten u Matkovcu u Prekopakri, zabilježio je pucnjavu u nedalekim Batinjanima i javio ostalima. Vrlo brzo nakon toga nailazi Aco Bartoluci, koji je iz Pakraca vozio tri civila. Na punktu su upozoreni da se u Batinjanima puca i da idu na vlastitu odgovornost. Na ulasku u Batinjane upadaju u zasjedu te pogibaju Aco Bartoluci te civili Milica Sarajlija i Ivka Perđun, dok je Ljerka Stoček prvo zarobljena te na kraju spašena od strane svog bivšeg učenika. Gotovo odmah nakon njih nailazi sanitetsko vozilo policije u kojim su pakrački policajci Dalibor Duchač i Tomislav Kuhar vozili teško ranjenog čazmanskog policajca Đuru Haramusteka. Oni su također na mjestu ubijeni, dok na drugom kraju sela pogiba i Svetomir Mercluft.
Prvi u pomoć priskaču branitelji iz Banovca i Obriježi pod vodstvom Marijana Krejčija: Ivica Baškijera, Goran, Ivica i Josip Feltrin, Ivica i Stevo Hrgar, Željko Jurić i Stjepan Mateš. Međutim, svi pogibaju već u Gornjoj Obriježi, vjerojatno ne uspijevajući pružiti značajni otpor. U tom trenutku zapovjednik samostalne čete ZNG-a Pakrac (i ujedno zapovjednik obrane grada) Stjepan Širac okuplja dragovoljce koji bi trebali probiti blokadu. Također, iz Pakraca traže pomoć hrvatskim snagama u okolnim mjestima. Pozivu se odazivaju snage garešničkog 73. samostalnog bataljuna, koji se pokušavaju probiti preko Tornja te snage daruvarskog 52. samostalnog bataljuna i Posebne jedinice policije PU Bjelovar Omega, koji idu prema Gornjoj Obriježi. Tijekom cjelodnevne bitke pogibaju zapovjednik Stjepan Širac, pripadnik 52. bataljuna Drago Živančev i pripadnik 73. bataljuna Marijan Divjak.
Međutim, pred kraj dana iz Pakraca i Lipika javljaju da je situacija iznimno teška i da je potrebno ojačati obranu, jednako kao i u Daruvaru te hrvatske snage ne uspijevaju u potpunosti očistiti od neprijatelja ovo područje. Neprijatelj je iskoristio angažman jačih snaga oko Batinjana te zaposjeo dio Strossmayerove ulice, Kalvariju, Pilanski put, Radničko naselje, Ulice 30. svibnja, Vinogradsku, Kneza Branimira i nakratko staru željezničku stanicu u Pakracu te ušli u dio Lipika južno od rijeke Pakre. Prilikom zauzimanja najjužnijeg dijela Lipika pogiba zapovjednik lipičkog voda ZNG-a Zdravko Mance. U Ratnom dnevniku 5. korpusa JNA navodi se da je situacija u Pakracu i Lipiku riješena te se naređuje čišćenje terena za što su angažirane jedinice TO uz potporu Korpusne artiljerijske grupe 5. korpusa JNA i avijacije.
Međutim, 7. listopada u Pakračku Poljanu dolazi jedinica MUP-a pod nazivom Orah, koju je predvodio Tomislav Merčep pa je postrojba po njemu kasnije dobila naziv Merčepovci, iako je sam Merčep na pakračkom ratištu bio svega desetak dana. Jedinica je u početku brojala 200-tinjak ljudi, uglavnom izbjeglih Pakračana i Lipičana te nešto dragovoljaca iz Zagreba i Kutine. Kasnije su se toj grupi priključili i dragovoljci iz Rijeke, Zaboka i drugih krajeva Hrvatske i praktički cijelog svijeta.
Oni već 8. listopada razbijaju neprijatelja u Kukunjevcu, a sljedeći dan, zajedno s Omegama čiste Gornju Obrijež i Batinjane, a 10. listopada i selo Toranj. Ono što je bio problem kod ovakvih akcija bila je činjenica da i kada bi ova jedinica oslobodila pojedino područje, nije imala snage da ga zadrže. Jedna grupa branitelja iz Merčepove jedinice, njih 78, probija se 11. listopada do Prekopakre te ojačavaju obranu Pakraca i Lipika.
Selo Omanovac sjeverno od Pakraca, oslobođeno je zajedničkim akcijama badljevačkog voda ZNG-a i novopridošle križevačke 3. bojne 117. brigade od 13. do 16. listopada, koja je i zaposjela oslobođene položaje. Ipak, koridorom između jakih pobunjeničkih uporišta Dereze i Kukunjevca koji je vodio preko Gornje Obriježi, Batinjana i Tornja pobunjenici su se služili sve do dolaska varaždinske 104. brigade na to područje krajem listopada i početkom studenog čime je prestala opasnost opkoljavanja Pakraca.
U ovoj bitki hrvatske snage uspjele su spriječiti opkoljavanje i kasnije vjerojatnu okupaciju pakračkog područja, čime bi Pakrac vjerojatno doživio sudbinu Vukovara prije Vukovara.
NASLOVNA FOTO – Kamion u kojemu je Krejčijeva grupa upala u zasjedu
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Literatura:
Benković, Stjepan; Križan, Branko: Kako se branio Lipik, Udruga branitelja Lipika 1991. godine i Grad Lipik, Lipik, 2016.
Križan, Branko; Benković, Stjepan: Poginuli branitelji u Domovinskom ratu Pakrac-Lipik 1991.-1995., Grad Pakrac i Grad Lipik, 2009.
Marijan, Davor: „Organizacija i djelovanje Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji tijekom 1991.“, u: Srpska pobuna u zapadnoj Slavoniji 1990. – 1995.: Nositelji, institucije, posljedice, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Slavonski Brod-Zagreb, 2012.
Marijan, Davor: „Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine“, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44, No. 2, Zagreb, 2012.
Raguž, Jakša: „Borbeno djelovanje Posebne jedinice policije Policijske uprave Bjelovar Omege 1991. godine“, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, Vol. 8, Bjelovar, 2014.
Rukljić, Ivan i dr.: 104. brigada Hrvatske vojske, Zapovjedništvo 104. ˝R˝ brigade Hrvatske vojske, Varaždin, 1994.
Štubelj, Božidar i dr.: Križevačke ratne postrojbe u Domovinskom ratu 1991.-1995., Grad Križevci i Koordinacija udruga Domovinskog rata, Križevci, 2011.
Izvori:
Ratni dnevnik 5. korpusa JNA (16.08.1991.-07.12.1991.), Komanda 5. korpusa JNA
Pisano svjedočanstvo Drage Kuruca, zapovjednika satnije u postrojbi „Orah“
