BIVŠI BRANITELJ: ‘Živio sam s talibanima 12 mjeseci. Bio sam tamo gdje nije nitko’

Bivši hrvatski branitelj čiji identitet štitimo obzirom da još uvijek preko ugovora radi na osiguranju u jednoj afričkoj zemlji, za portal Dnevno prisjetio se svog boravka u Afganistanu. Tamo je, naime, radio u Helmand provinciji na osiguranju američkih građevinskih inženjera, na samom jugu Afganistana.

“To je bio program USA vojske da se Paštunima pokaže i neki drugi način života i zarade. Gradio se kamp za obuku koji je kasnije pripao ANA (Afghanistan National Army). Helmand je talibansko područje i svi tamo bili su talibanski borci ili bliski njima. Projekt je trajao godinu dana i oni su dali riječ da nas za trajanja projekta neće dirati, ali ni da nam neće pomagati dok traju napadi na kamp od strane drugih talibana”, kaže naš sugovornik čiji su puni podatci poznati redakciji.

“Talibani drže do svoje riječi”

On tvrdi da talibani drže do svoje riječi. Točnije, barem su u njegovom slučaju:

“Zapravo, riječ i obećanje mora dati netko ‘jak’, kako bi ga drugi slijedili. Bilo je nas sedam iz osiguranja, klijenti koje smo čuvali, straža koja je dovedena sa sjevera Afgaistana i ti radnici – talibani. Imali smo dnevne napade, što pješačkim naoružanjem, što bijelim fosforom, no naši radnici bi tada sjeli uz zid i nisu se miješali u obračune. Kada smo izlazili van kampa, prolazili smo kroz njihova sela. U prvom vozilu su bili Paštuni, na taj način smo se osiguravali da nam ne stave eksploziv na cestu.”

Od bivšeg hrvatskog branitelja koji već dugi niz godina radi ovaj posao, zamoljeni smo da sačuvamo njegov identitet, kao i identitet ‘lokalaca’ sa fotografija, obzirom da bi svako medijsko eksploatiranje moglo ugroziti njihove živote. Kaže da osim njega i njegovog tima – nikada nitko nije radio pratnje u dubinu Helmanda.

“U kampu su tihi i poslušni. Kuhali su za nas”

“Odlazili smo po 100 km daleko od NATO baze Bastion. U kampu s njima nismo imali problema. Odrađivali su ono što se tražilo od njih. Bili su dosta tihi, nisu nam se često obraćali, osim preko prevoditelja ako im nešto treba. Oni su nam i hranu kuhali. Mogli su nas potrovati kako su htjeli, ali držali su riječ. Čak su nas zvali u dva navrata da jedemo s njima u njihovom šatoru, što smo i učinili. Svi smo iz iste zdjele rukama, bez pribora za jelo. Izlazili smo tjedno po 4-5 puta van kampa na otvoreno područje, ali ti izlasci su u vrijeme skupljanja opijuma zabranjeni. Tada bi nam došao Warlord i rekao da nema nikakvih kretanja dok po nepreglednim poljima ne prestane sezona skupljanja opijuma.”

Kada bi imali noćne napade, priča nam Hrvat koji je radio u najmračnijem kutku Afganistana, tada bi im iz jedne udaljenije patrolne baze davali signal svjetlećim raketama:

“Ali to je bilo sve, nitko nam po noći nije dolazio u pomoć. Tada smo zaista bili prepušteni sami sebi. Ako bi se u dnevnom terminu dogodio napad i ako bi postalo baš gadno i neizdrživo, tada smo zvali USA ili GB konjicu u pomoć”, kaže nam sugovornik i malo podrobnije opisuje karakteristike talibana:

Stavljaju žensku djecu u “živi zid”

“Kao borci su jako nepredvidljivi i brzi. Znali su pucati po nama, a kao živi zid stavili bi žensku djecu. Tada smo bili potpuno nemoćni jer nismo mogli uzvratiti paljbu”, kaže nam dodajući da je u toj atmosferi radio punih 12 mjeseci, sve dok se nisu u tišini izvukli zadnje noći, koja je ujedno bila i posljednja noć do koje su talibani dali obećanje da ih neće napadati.

Ovaj bivši branitelj kaže i kako nevoljko čita komentare da su ljudi poput njega “psi rata”.

“Ne ,mi to nismo. Mi smo ljudi koji rade svoj posao baš kao što i ostali rade svoj. Nas politika niti religija uopće ne zanimaju. Nismo se obučavali novcem iz državnoga proračuna, nego svojim vlastitim novcima. Sami smo sebi plaćali obuke. Ako bih opet morao birati između sjedenja na kauču i da krivim vladu, državu i sve oko sebe radi besparice ili da radim ovaj posao, biram izlazak iz zone komfora i rad”, kazao je za kraj.