Bolno pismo ubijene Mladenke Zadro: Kaže mama da svi znaju tko je on

Bolno pismo ubijene četverogodišnje djevojčice Mladenke Zadro donosimo u nastavku, pismo koje tjera suzu na oko. Slobodno ju pustite.

“Moje ime je  Mladenka Zadro,  ja sam vam iz  sela Grabovica . Zapravo, bila sam iz  Grabovice kraj Mostara …
Znate li vi kako je to bilo malo i lijepo selo. Nije nas baš bilo puno, mene su svi voljeli a ja sam vam volila leptire.
Znate li koliko je Grabovica imala leptira?

Ja vam više ne živim u Grabovici.

Ne živim tamo  od rane jeseni devedeset i treće godine .  Ono vrijeme kad je grožđe najslađe, a smokvi ima najviše. 

Ne znam vam ja koji je to točno mjesec jer imam samo četiri godine, taman sam ih napunila.
Ne znam ni pisati ni pravilno pričati, netko moju priču mora prenijeti.
Moju priču znaju moja braća, moja velika braća Goran i Zoran. 

Taman je bila Mala Gospa!
Nešto se čudno događalo u mojoj  Grabovici,  morali smo šutjeti i davati sve što su nas pitali ljudi koji nisu iz našeg sela.
Mama se nije bojala, ona vam je hrabra, zapravo bila je hrabra.
Prvo je moj tata sa djedom i bakom otišao tim ljudima nešto pokazati.
Čula sam glasove i pucnjeve, boje ne znam, ali pucnjeve znam.  Znam vam razliku između puške i pištolja. Ovo je bila puška.

Moja braća su rekli mami i meni da se moramo sakriti. Mama im je rekla držeći me čvrsto za ruku i milujući drugom rukom moju pletenicu “Ma dajte djeco, neće vojska ubijati civile”
O kako se prevarila moja mama. Prvi put u životu nije bila u pravu.
Pozvali su tada mamu i mene, a braća su se sakrila. Moji Goran i Zoran koji su jedini sve vidjeli i pričaju moju, odnosno našu priču.

Mama i ja smo došle, o Bože kako me je grlila!
Jako, čvrsto, otkucaje njezinog srca sam osjetila u svom dlanu, sudarao se sa mojim… Tišina je bila, mislim da su nam svi čuli otkucaje srca
On stoji i gleda, ima pušku!
Mi stojimo i gledamo!

Nemamo pušku, mama ima moju ruku u jednoj, a pletenicu mi je priljubila uz lice drugom rukom!
Sad se već tresem, osjećam kako se mami znoje dlanovi.
On gleda, ne znam o čemu je razmišljao.
Podigao je pušku, osjetila sam toplinu i čula mamu, ne znam jel to bio vrisak!

Onaj njezin otkucaj srca u mom dlanu je nestao!  Srce joj je puklo kad me vidjela, bila sam prekrivena krvlju i pletenice su mi bile crvene.
Moje pletenice koje mi je moja hrabra mama isplela taj dan.
Srce joj je puklo tada, a tijelo su joj ubili kratko nakon mene.
Nema vam Grabovica više leptira, i oni su ubijeni taj dan.

Dođem tako braći u san i sretnom sve svoje sumještane.  Kaže mama da nas je 33 na nebu.
Ja vam ne znam brojati.
Bila sam premala za školu, i sad sam vam premala.
Ja vam imam četiri godine i tepam. Ne znam sva slova.
Najdraža boja mi je roza i svjetlo plava.
Crvenu ne volim.
Ja sam Mladenka Zadro iz Grabovice i zauvijek ću imati četiri godine.

Kaže mama da svi znaju tko je on. Ja vam mojoj mami vjerujem.

Zamislite me i sjetite me se nekad. U molitvi, u pogledima djece, u pletenicama kćerki, u leptiru kad zamahne krilima, u najljepšem grožđu i smokvama.
Za moje ubojstvo  nije odgovarao  onaj tko ga je naredio!
Kaže mama da svi znaju tko je on.
Ja vam mojoj mami vjerujem.”