Branitelj Vukovara, Ukrajinac Slavko Malančuk, kao ranjenik, mučki je ubijen u Dalju
Slavko Malančuk, za obitelj Braca, a prijatelje Čombe, po nacionalnosti Ukrajinac, rođen je 16. studenog 1950. u Vajskoj, selu u općini Bač, Vojvodina, Srbija, kao najmlađi od petero djece Marije rođ. Kševi i Mihajla Malančuka.
AUTOR: Tanja Belobrajdić / Direktno.hr
Osnovnu školu pohađao je u obližnjem selu, Bođanima, a potom se, zbog velike poplave Dunava 1965., kada je osobito stradalo selo Vajska, obitelj Malančuk seli u Vukovar gdje će Slavko završiti Školu učenika u privredi, građevinski smjer. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odslužit će vojni rok u bivšoj državi te se kao građevinski radnik zaposliti u vukovarskom "Građevinaru" gdje će raditi dugi niz godina.
Godine 1978. Slavko Malančuk oženit će Ružicu Paranus koja će im 1979. roditi kćerku Svetlanu, a godinu dana kasnije i drugu kćerku Gordanu.
Oni koji su poznavali Bracu reći će da je bio vrstan majstor, da je nakon redovnog posla puno radio u tzv. fušu te da bi u rijetko slobodno vrijeme s prijateljima rado zaigrao Belot. Pred kraj osamdesetih, napustit će posao građevinskog radnika i zaposlit će se kao trgovački putnik, prvo u privatnoj vukovarskoj tvrtki "Tekstil Zorić", a potom će za novosadsku tvrtku "Krka" prodavati obuću.
Početkom ratnih sukoba, obitelj Malančuk živjela je na vukovarskom Sajmištu, na tzv. Desnoj Supoderici, gdje će se vrlo brzo uspostaviti i jedna od prvih crta obrane.
Gordana Malančuk, Slavkova kći, prisjetit će se: "Nas djecu su poslali na more, ali smo se vratili upravo prije negoli će se grad 'zatvoriti'. Majka je radila u bolnici, a sa Sajmišta je odlazila na posao, sve dok je mogla, bijelim Tomos motorom. To ljeto, tata je s pokojnim čika Mišom Bežanom patrolirao ulicom. Tada još uvijek nisu imali oružje. Sjećam se kako je čika Mišo jednom rekao kako zbog sigurnosti nosi nož jer do puške ne može doći. Dio susjeda već je, gotovo preko noći, bez pozdrava otišao. Njihovi bližnji koji su ostali, tvrdili su kako su mladi otišli za poslom ili na more. Kasnije su se pojavili u uniformama… Moj djed, rođen u Vojvodini, kojega je sve to zbunjivalo, pitao je jednom majku: 'Snajka, tko tu na koga puca?'. Mislio je kako dolazi kraj svijeta. U kući u koju smo kasnije prešli jer je bila sigurnija, u jedan dio podruma smjestili su se i branitelji, zapovjednik im je bio Toni Švicarac. Dana 30. rujna, djed je teško ranjen na ulici. Granatiranje je bilo tako žestoko da se nitko nije usudio ići po njega. Sestra i ja smo skrivene pod stepeništem slušale njegove jauke dok nije utihnuo. Djeda je, nakon napada, pri povratku u podrum, pronašao moj otac. Spustio se dolje uz suze i riječi: 'Tata mi je mrtav…' . Prvi put smo se susreli sa užasnom smrću bliske osobe. Postajalo je sve strašnije, ranjen je i Toni Švicarac, a pamtim njegove riječi dok ga je moja mama previjala: 'Nema predaje, vraćamo se na položaje!'. Na žalost, pred navalom brojno jačeg neprijatelja branitelji su sve više potiskivani i svi smo se morali povući. Bio je dan, a ja sam tada prvi put vidjela tatu s puškom u rukama, jer takav nije dolazio kod nas, djece. Ostao je na položaju, a nas su poveli prema centru grada, na sigurnije mjesto…"
Ružica Malančuk, Slavkova supruga, nastavit će: "Prvo su nas odveli u OŠ Ivo Lola Ribar, danas škola Dragutina Tadijanovića, no nakon dva dana, dva suprugova suborca došla su po mene i kćerke i odvezli nas u Borovo naselje, u sklonište zgrade u tzv. Bananama. Naime, moj Slavko je, kada je zaustavljen napad na Sajmištu, pošao tražiti naše djevojčice i mene. Dva dana nas je tražio od podruma do podruma. Pješice je, po kiši, otišao u Banane gdje se nalazila moja sestra s djecom, pretpostavljajući kako će nas tamo naći. Vidjevši ga tako mokrog i iscrpljenog, dečki koji su već bili tamo, ponudili su se da nas oni odu potražiti.
Kad su nas napokon doveli k njemu, imali smo jedva desetak minuta da se kratko pozdravimo jer su ga odmah ponovo povukli na ispomoć u Vukovar, na gornji grad, kod Doma zdravlja, gdje je u tijeku bio žestok napad. To je bio posljednji put da smo se vidjeli.
Taj dan Slavko je teško ranjen u glavu, zbog čega je izgubio sposobnost govora i u lijevu nogu. Dva tjedna je bio u vukovarskoj bolnici, a onda su ga, kad mu se stanje stabiliziralo, nekako prevezli u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce. Tamo je, takav slab, sjedio na ulazu u sklonište i držao stražu. Nakon što je postalo jasno kako ni obrana Borova naselja nije održiva, pa smo se svi povukli prema tvornici, u Obućari sam srela mog nećaka Ivicu Jegera. On mi je rekao da je Slavka vidio na straži u Borovo Commerceu, da ga je jedva prepoznao koliko je propao te da ovaj uopće ne sliči na sebe. Nakon ulaska JNA i četnika u krug tvornice, moj Slavko je kao ranjenik zarobljen i odveden u Dalj. Kasnije smo saznali kako je tamo, prije negoli su ga pogubili, prošao teške torture, osobito iz razloga što su smatrali da je Srbin. Ne znajući što se dogodilo s njim, mi smo ga čekali i tražili više od 13 godina. Nismo znali da je 2001. godine i on ekshumiran iz masovne grobnice na farmi Lovas, nedaleko od Dalja".
Nakon identifikacije DNA metodom na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, dana 2. rujna 2005. Slavkovi posmrtni ostaci pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.
Kada je nakon sloma obrane Borova naselja zarobljen u pričuvnoj bolnici u Borovo Commerceu te odveden u Dalj gdje je neljudski mučen i potom ubijen i zakopan u masovnoj grobnici, Slavko Malančuk, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i jednu godinu.
Slavko, nismo te zaboravili.
