'Branka je u bolnici nakon pada Vukovara uhitio poznanik. Otad o njemu više ništa ne znamo'

Poznanik koji je bio u JNA je došao u bolnicu, stao ispred mog supruga, udario mu šamar i rekao: ‘Sad si moj’, priča Anica Lukenda

Suprug nije znao gdje smo djeca i ja. Na sve moguće načine pokušavala sam stupiti u kontakt s njim. TV Ljubljana imala je telefon na koji zovu novinare u Vukovaru. Nazvala sam taj broj i javio se Siniša Glavašević. Rekao mi je da mog Branka vidi svaki dan jer on im donosi izvješće o stanju u gradu, koje oni potom objavljuju u eteru.

Zamolila sam da mu kaže da smo ja i djeca u Zagrebu, na sigurnom i da se ne brine. Sutradan kasno navečer zazvonio je telefon u hotelu. Kad sam ga čula, nisam mogla pričati od sreće što se javio. Stariji sin mu je, ne znajući što prvo da mu kaže, kao iz topa ispalio: ‘Tata izgubio sam prvi zub!’. 

To je tako bilo smiješno, oboje smo bili silno emotivni. Jedva da sam nešto izgovorila od plakanja, a i on je bio jako sretan. ‘Ja ću se lakše izvući sam nego da si mi ti i još dvoje djece na brizi. Ako krenem u proboj, lakše ću se snaći.’ I krenuo je u proboj nakon pada Vukovara, priča svoju životnu priču Anica Lukenda (59), Vukovarka s adresom u Vinkovcima, koja već 30 godina traga za nestalim suprugom Brankom Lukendom, braniteljem Vukovara i pripadnikom MUP-a.

Imao je svega 30 godina kad je nestao i do posljednjeg dana u okruženju Vukovara vjerovao je da će opet zagrliti svoju suprugu i dva sina, Ivicu i Davora, koji su u to vrijeme imali 5 i 1 godinu.

Teško mu je pao odlazak obitelji iz grada

Suprug je završio Policijsku akademiju i radio je u policijskoj postaji Vukovar kao inspektor u sektoru maloljetničke delinkvencije. Nikad kod kuće nije htio govoriti o svom policijskom poslu i vjerojatno je znao da se u Vukovaru sprema rat puno prije mene. Bilo mi je jasno da se nešto događa za 1. svibanj, kad su ga nazvali i naredili da hitno dođe u postaju. Dogodilo se Borovo Selo - prisjeća se Anica početka rata. 

Kao policajac Branko je odmah dobio zaduženja koja su se odnosila na obranu. Počela su njegova 24-satna izbivanja iz kuće, nije više imao radnog vremena, dolazio se samo kući presvući i nešto pojesti. To je trajalo danima. 

U kolovozu 1991. godine evakuirali su sve žene i djecu iz grada te nas odvezli na more, da bi nas potom, nakon 21 dan, vratili u grad. U međuvremenu su granatiranja i pucnjevi postali svakodnevni pa smo sljedećih dana djeca i ja živjeli u hodniku zgrade i spavali u kadama jer je to bilo najsigurnije. Rekla sam mužu da se bojim za djecu pa smo na kraju opet izašli iz grada i otišli kod mojih u Otok. Suprugu je to teško palo. Čuli smo se povremeno telefonom, dok su postojale telefonske veze. U jednome momentu mi je rekao da on to više ne može psihički izdržati i da će se ubiti: nema mene, nema djece, stalni pritisak. Pitala sam ga želi li da dođem, a on je rekao da želi. Preko kukuruznog puta došla sam u Vukovar, sedam dana bila u našem stanu strahujući od granata, a ni jedan od tih dana nismo se vidjeli dulje od sat vremena. 

Shvatili smo da to nema smisla i netom prije zatvaranja kukuruznog puta 1. listopada 1991. vidjeli smo se posljednji put - prisjeća se Anica. S djecom je krenula za Zagreb. Došla je na kolodvor i plakala. Nitko ih nije čekao. Nije znala kamo s dvoje male djece. 
Završila je u hotelu s brojnim Vukovarcima i tu živjela sljedećih šest godina. “Svake noći nadala sam se njegovu dolasku. Kad lift stane na našem katu, očekujem, sad će otvoriti vrata, ući. Ali ništa”, tužno dodaje. 

Nakon pada Vukovara Branko je krenuo u proboj s još trojicom suboraca. Dvojica su stali na nagazne mine te su Branko i kolega ih vratili nazad u bolnicu.

- Branko je uhićen u Vukovarskoj bolnici, nakon pada, i odveden. U bolnici ga je uhitio naš poznanik koji je bio druge nacionalnosti, bio je u teritorijalnoj obrani JNA. Jednostavno je došao u bolnicu, stao ispred mog supruga, udario mu šamar i rekao: ‘Sad si moj’. 
To mi je rekla žena koja je radila kao kuharica u bolnici, stajala je na dva metra od mog supruga kad se to dogodilo. Odveo ga je i od tada o njemu više nikad ništa - priča Anica koja se nakon šest godina u Zagrebu odlučila vratiti u Slavoniju. 

Dobila je posao i stan od MUP-a, za što je vrlo zahvalna. Tijekom godina traženja bila je na četiri međunarodne razmjene, tri puta na identifikaciji na Šalati, pisala u Amnesty International, Helsinki Watch, sve svjetske organizacije za traženje nestalih osoba.

- I meni i djeci je jasno da njega nema, ali bi nam bila neka zadovoljština da mu pronađu kosti, da imamo grob, negdje otići svijeću zapaliti. Sinovi su sad odrasli ljudi. Imam već i unučicu. Mlađi sin odlučio je krenuti tatinim stopama i biti policajac, ali je istovremeno i odličan student prava. Ja sam ponosna na svoje sinove i sigurna sam da ih i Branko negdje s neba gleda zadovoljan što sam ih tako dobro sama odgojila. Moja djeca ne pamte tatin lik i ni po čemu ga se ne sjećaju iz života. Tatu više pamte po događajima koje sam im ja ispričala - kaže Anica dodajući kako joj je ponekad bilo jako teško, a najteža joj je uvijek bila i ostala - noć.