Branko je u logoru prošao sve najgore, a preživio je na čudesan način: Pjevao sam četnicima Kemala Montena

Nekoliko od mnogih svojih pjesama Branko Čulić Vukovarac posvetio je svojem Vukovaru, u kojem ima status pjevačke legende. “Pjesma Vukovaru”, “Tiho teci, Dunave”, “Pjesma 204. vukovarske brigade” samo su neke od onih koje Branko izvodi, liječeći time i svoje osobne rane nastale u ratu i teškim logoraškim danima.

Pjevati je, kaže, počeo još u djetinjstvu, kada se zaljubio u glazbu, svoju najveću strast i utočište od svih problema koji su ga snalazili u životu. No da bi mogao održavati ljubav prema glazbi i uzdržavati obitelj, vrlo je mlad morao raditi razne poslove, između ostalih i kao vozač u Čazmatransu. “Majka mi je umrla kada sam imao 15 godina. Nisam ni imao previše vremena posvetiti se glazbi”, kaže Branko, kojemu danas veliku podršku pruža supruga.

Jedno vrijeme živio je u Puli, gdje je s nekoliko lokalnih mladića počeo nastupati po terasama. “Upoznao sam Đorđa Novkovića i s njim snimio tri pjesme, a zatim i pjesmu ‘Vukovarski sin’. Tada sam shvatio da za to treba i novca pa sam otišao u Italiju raditi na građevini. Uspio sam izdati prvi album, pjevao sam i političkim strankama”, prisjeća se Branko, koji danas uglavnom nastupa na vukovarskom području.

Tri sina

U Zagrebu je snimio i drugi album, ulagao u opremu pa je pjevao u “Lisinskom” s Mišom Kovačem i Terezom Kesovijom, te s Vinkom Cocom. S posebnom emocijom Branko govori o pjesmi “Tri sina”. Posvetio ju je djeci svojih prijatelja koja su poginula tijekom agresije na Vukovar. “Riječ je o mladićima od 16 godina. Jednom od njih odsjekli su glavu i nosili je na kolcu. Kamo sreće da to ne znam”, kaže Branko pa ističe da pjeva o ljudima iz svojega grada koji ga posebno inspiriraju.

Inspiraciju zacijelo crpi i iz toga što je sa svojim suborcima bio među posljednjima koji su pružali otpor okupatorskoj vojsci. U obranu Vukovara uključio se, kako kaže, među prvima. “Vozio sam autobus pa sam poznavao i Srbe i Hrvate. Sa svima sam bio dobar, ali sam uvijek bio Hrvat. Među prvima sam kao HDZ-ovac organizirao obranu, skupljao oružje. Pripremali smo se ne znajući dokle će to ići”, prisjeća se pa dodaje da mu je zadnji zapovjednik bio Željko Jukić.

“Do zadnjeg sam bio na položaju”, kaže. Sa svojim je suborcima ratovao na području zvanom Budžak. I tada je pjevao četnicima “Još Hrvatska ni propala”, ne dopuštajući im da mu slome duh. Nakon opsade s prijateljima je odveden u koncentracijske logore u Srbiji, u kojima je proveo više od pola godine dok nije razmijenjen.

Posebna priča

“Mrava u ratu nisam zgazio, a bio sam u logorima u Stajićevu, Nišu i Mitrovici. U Nišu je bilo strašno. U sobi nas je bilo 27. Oni tuku, iživljavaju se na nama. To su bili mladi dečki, vojni policajci. Bilo im je zanimljivo mene tući jer sam bio stariji, tukli su me i smijali se. Jednom prilikom, dvojica su ušla u sobu u kojoj sam ja bio odmah na početku. Rekli su mi: ‘Čuli smo da lepo pevaš.’ Rekao sam im da pjevam. Oni kažu: ‘Ajde otpjevaj nam nešto.’ U logoru sam im pjevao “Oliviju” Kemala Montena. Muha se nije čula kad sam to otpjevao”, prisjeća se strahovite torture u logoru u kojem je prošao i psihičko i fizičko zlostavljanje. Pjevao je, kaže, i u logoru da bi preživio i da ga ne bi tukli.

“Kad mi je bilo najteže, zapjevao bih. Ne znam zašto. Bogu hvala što i danas mogu pjevati”, priča vukovarski glazbenik pa dodaje da mu je pjesma pomogla da ne padne u apatiju i sivilo depresije zbog strašnih trauma koje nosi u sebi. Pjesmu je posvetio i svojem prijatelju, vukovarskom heroju Blagi Zadri, kojega je upoznao prije rata. “Blago Zadro bio je normalan čovjek malo nižeg rasta, ali je njegova veličina u tome što je uvjerio mlade ljude da dođu s njime ginuti. Imao je tu moć i bio je prvi među njima. To je bila veličina Hrvata i hrvatstva u ono vrijeme. Sreo sam kvalitetnih boraca i heroja, ali Blago je posebna priča”, prisjeća se Branko koji se s Blagom upoznao u Borovu, u kojem su zajedno radili sedamdesetih.

“Prošao sam audiciju za Prvi glas Vukovara. Kada su se u svlačionici sastale prva i druga smjena, rekli su mi da nešto otpjevam, što sam i učinio, kad jedan od njih uze aluminijsku piksu i kaže: ‘Ajmo dečku pomoći.’ E, to je bio Blago. I tada mi je htio pomoći”, prepričava Branko, koji je s Blagom poslije razvio prijateljski odnos koji se nastavio i tijekom rata. Branko mu je dvaput dolazio u štab, a često su bili u kontaktu. “Posljednji sam ga put sreo pred štabom, s njim je bio Mate Crnjac. Tada sam mu rekao: ‘Blago, kad ovaj rat završi, ja ću s vama Hercegovcima da riješim.’ Nasmijali smo se i svatko je otišao svojim putem. Napisao sam mu pjesmu, htio sam snimiti istinu o njemu, o onome što je on bio – Hrvatina koja nikoga nije mrzila. Sve je poštovao”, tvrdi Branko.