'Brata je na Ovčari zlostavljao i ubio susjed. Nisu ga osudili'

PRIZNAO PA GA PUSTILI Jasna Perak (54) još traga za bratom Damirom. Iako je čovjek koji joj je ubio brata priznao, postao je svjedok pokajnik i živi u Engleskoj

Zadnji put vidjela sam ga na odlasku iz Vukovara. Sreli smo se na pola naše ulice. Brat je bio u uniformi, došao je do mene, pozdravili smo se, zagrlili, izljubili. Rekao mi je da će sve biti u redu i da ću se vratiti za nekoliko dana. To je bio naš zadnji susret.

Posljednji put sam se okrenula i pogledom ga ispratila sve dok nije zamaknuo u drugu ulicu. Tad nisam znala da ga vidim zadnji put. I sliku tog našeg zadnjeg susreta pamtit ću sve dok živim, plačući govori Jasna Perak (54), Vukovarka koja već godinama živi u Karlovcu.

U Vukovaru su joj ubijeni suprug Mato i brat Damir Kovačić. Sa samo 21 godinom priključio se obrani grada. I još ga nisu našli.

Sa sinom napustili Vukovar 

Neposredno prije rata Jasna je sa suprugom Matom, sedmogodišnjim sinom Igorom, roditeljima i bratom živjela u kući na Sajmištu. Prvi šok doživjeli su u prosincu 1990. kada im je preminuo otac.

- Nismo se od toga ni oporavili, a već u svibnju uslijedio je masakr u Borovu Selu. I suprug i brat stražarili su po ulicama. Majka i ja brata smo odgovarale od oružja, ali nije htio ni čuti. Rat se zahuktavao, granate su padale i suprug je 31. kolovoza 1991. rekao da sin i ja moramo otići iz grada. Iako nisam željela ići, suprug nas je prema Bogdanovcima izveo kroz kukuruzni put i polja - prisjeća se Jasna tih ratnih dana. Njena majka Eva Kovačić odbila je ići s njima, jer nije željela u Vukovaru ostaviti sina Damira koji se priključio ZNG-u.

Foto: Draksler B

- Po izlasku iz Vukovara nisam znala ništa. Netko mi je javio da je brat 4. studenog ranjen u prsni koš. Rana je bila teška i bio je nepokretan. Završio je u vukovarskoj bolnici. Doktor Njavro ga je operirao. Sin i ja od rujna smo bili u Jajcu kod rodbine. Tamo sam sredinom rujna zadnji put vidjela supruga i otkrila da sam trudna. Moj suprug sa suborcem je morao službeno u Split i na povratku su me obišli. Molila sam ga da me povede sa sobom, no nije htio. Rekla sam mu da sam trudna i bio je presretan. Otišao je i više se nikad nismo ni čuli ni vidjeli. Mama mi je kasnije ispričala da joj je po povratku u Vukovar rekao: ‘Postat ćeš opet baba’ - tiho priča Jasna.

Njezin sin Matej nikad nije upoznao oca. Zna ga samo preko starih fotografija i onoga što mu je o tati ispričao stariji brat.

- Dan ili dva prije pada Vukovara mama i moj suprug bili su u podrumu kuće. Razgovarali su što i kamo dalje. Muž se dvoumio da li da idu u proboj ili da se sklone u bolnicu ili na Velepromet. Mama je rekla da ide u bolnicu kod Damira pa je i muž pošao sa njom. Tamo su odlučili poći u proboj s Damirom, kojega su planirali staviti na nosila i krenuti kroz kukuruzni put.

Ostala bez muža i brata 

Ubrzo su shvatili da proboj više nije moguć jer je posljednja kolona iz grada krenula večer prije. Tako su mama, brat i muž ostali u bolnici. Kad su četnici ušli u bolnicu, razdvojili su ih - priča Jasna. Njezina majka izašla je iz Vukovara, a nakon dva dana i dvije noći u Mitrovici, kao prognanica je stigla u Pitomaču. Jasni se javila nakon tjedan dana.

- Ispričala mi je da su moj brat i suprug živi, ali zarobljeni. Tad me ta informacija razveselila. Išle smo na svaku razmjenu, čekale, nadale se. U međuvremenu sam i rodila. Stalno u nadi da će mi se suprug i brat pojaviti. Godinama sam čekala - priča dalje Jasna Perak, koja je godine progonstva provela sama sa sinovima u Karlovcu, gdje i danas živi. Nakon otkrivanja masovne grobnice na Ovčari pronašla je posmrtne ostatke supruga Mate. Identificiran je i pokopan 1999. godine. No tijelo brata Damira nije pronađeno iako su postojale informacije da je i on ubijen na Ovčari odmah nakon što je doveden iz bolnice.

- Brata Damira navodno su ubili kod hangara. Prije deset godina, na suđenju za Ovčaru u Beogradu, jedan od optuženika rekao je da je mog brata na Ovčari ubio i zlostavljao susjed iz ulice. Taj čovjek je potom uhićen i ispitan.

Mama urlala od boli 

Prvo to nije htio priznati, ali je potom navodno sve priznao i točno opisao što je radio mom bratu. Nije nikad za to osuđen jer je navodno postao svjedok pokajnik. On godinama već živi u Engleskoj, ima njihovo državljanstvo, naša država mu je obnovila kuću u Vukovaru i onamo ponekad dođe. Iz naše ulice na Ovčari je ubijeno još petero ljudi - ogorčena je Jasna, koja je tek čitajući izvješće sa suđenja u Beogradu shvatila da više ne postoji nikakva nada da će se njen brat Damir pojaviti živ.

- Mama je umrla 2015. od tuge za sinom. Kad je čula izjave na beogradskom sudu da je ubijen, urlikala je i plakala od boli. Do tada ju je držala nada, a onda se razboljela i umrla. I ja sam se nadala da je Damir živ, sve dok nisam pronašla muža. Pokopala sam ga na braniteljskom groblju. Pitanje gdje mi je brat uvijek postavljam kada dođem u Vukovar. Hodam ulicama, sama, bez supruga, brata, mame i tate. Gdje mi leže kosti moga brata? Možda hodam baš pored njih, a ja to ne znam. Kad bih našla brata, bilo bi mi lakše. Da imam koga pitati gdje mi je brat, pitala bih. I tog našeg susjeda bih pitala, ali ne mogu doći do njega, a svašta bih ga pitala - zaključila je Jasna brišući suze.