Britanac i Hrvat bili su dio diverzantske grupe “Black Hawk’. Ubijeni su u zasjedi – poginuli heroji Mario Babić Foka i Grant Mann

Na današnji dan, 23. ožujka 1992. godine, poginuo je heroj  Domovinskog rata  Hrvat Mario Babić Foka, a zajedno s njim poginuo je i jedan od stranih dragovoljaca koji su dali život za Hrvatsku Britancu Anthonyju Grantu Mannu.

Mario Babić Foka i Anthony Grant Mann bili su pripadnici izvidničko-diverzantskog voda u sklopu 153. brigade Hrvatske vojske Velika Gorica, piše  Borna Marinić  za portal  domovinskirat.hr

Od srpnja 1991. mi smo stalno bili nekakva paravojna grupa. Sudjelovali smo u blokadi vojske JNA na Črnomercu i tu smo sudjelovali u osvajanju vojne ambulante na Kuniščaku. Onda smo išli na teren, postali smo dio 153 brigade i prvi zapovjednik nam je bio Čedo Marković.

Prva velika akcija u kojoj smo sudjelovali bio je desant preko Kupe krajem listopada. Cijelu noć smo razvlačili štrikove da bi se bez buke mogli prebaciti na drugu stranu desantnim čamcima bez motora. Ta je akcija na kraju nažalost propala.

Dolaskom Denisia Kapovića za zapovjednika postali smo prava izvidničko-diverzantska grupa. Nazvali smo se  “Black Hawk” . On nam je dao to ime.

Nakon potpisivanja  Sarajevskog primirja  početkom 1992. ova grupa započela je s intenzivnom obukom. Osim hrabrih Hrvata, činila ju je i nekolicina stranih dragovoljaca koji su im se pridružili u složenim zadacima koji su ih čekali.

Bili su smješteni u Pokupskom, a sredinom veljače krenuli su s prvim noćnim prijelascima na okupiranu stranu Kupe. Uglavnom se radilo o miniranju njihovih bunkera koje su oni koristili preko dana, a preko noći bi ih napuštali.

To su minirali uglavnom Grant Mann i David “Australac”.

Mi smo tamo bili kao osiguranje da ne bi netko prišao. U jednoj od takvih diverzantskih akcija, u noći s 22. na 23. ožujka 1992., stradala su dvojica pripadnika grupe, Mann i Babić.

Njihov suborac Miroslav Tonković ispričao mi je što se kobne noći dogodilo i kako su upali u zasjedu:

Trebalo je prijeći preko i zadatak je bio uhvatiti jednog živog neprijatelja i dovesti ga na našu stranu Kupe. Podijelili smo se na tri grupe.

U mojoj grupi bili smo lvica Rostohar, ja i pokojni Kozelić Zlatko.

U drugoj su bili pokojni Damir Črnko – Brada, pokojni Darko Lisac -Foxy i Mario Babić – Foka.

Treća grupa su bili David “Australac”, Grant Mann i još netko.

Razdvojili smo se. Nje prošlo 15-20 minuta, krenula je pucnjava. Tenkovi, minobacači, rafali iz svega živog. Ispalili su 20-ak rasvjetljavajućih raketa koje su padale padobranom.

To je bilo kao dan. Nije bilo druge, povlačenje, puzeći smo se nas trojica izvukli. Nakon 15 do 20 minuta dotrčali su Brada i Foxy koji su rekli da je Babić mrtav, da je dobio rafal. David je također dobio rafala u trbuh. Njega smo teško ranjenog uspjeli prebaciti s čamcem na drugu stranu Kupe i spasili smo ga.

Nažalost, Grant je ubijen na mjestu, dobio je veliki kalibar u stražnjoj strani glave. Babić i on su ostali s jedne strane, nikako nismo mogli do njihovih tijela jer su oni otvorili strašnu tenkovsku i topničku vatru.

Nekoliko dana kasnije u Mošćenici je organizirana razmjena poginulih u kojoj su Hrvatskoj vojsci predana tijela Maria Babića i Anthonyja Granta Manna.

Vratili su nam ih u plastičnim vrećama krvave, to je bio užas. Njihove poginule vratili smo im uređene iu sanducima.

Anthony Grant Mann je kao tridesetogodišnjak stigao u Hrvatsku pomoći hrvatskim snagama svojim vojnim znanjem i vještinama.

Grant je bio iskusan vojnik koji je stigao iz britanske vojske. Ne znam motiv njegovog dolaska, ali sjećam se da je bio vrlo iskusan. Nažalost kada smo išli na Šalatu na raspoznavanje on je bio u neprepoznatljivom stanju. Prepoznali smo ga po njegovoj engleskoj uniformi i po tome što se uvijek motao zavojima prije noćnih akcija.

Mario Babić – Foka rođen je u prosincu 1961. godine u Prijedoru.

Odrastao je u Zagrebu u obitelji Zdenke i Ivana zajedno s bratom Milanom. Bio je zaposlen kao monter elektrosklopivih postrojenja u Rukometnom klubu Lokomotiva. lgrao je rukomet, mali nogomet i šah. Bio je otvorena osoba, spremna pomoći drugome. Sredinom 80-ih zasnovao je obitelj sa suprugom Snježanom s kojom je imao dvojicu sinčića -Roberta i lgora.

Živio je miran obiteljski Život u novozagrebačkom kvartu Zapruđe. Sve do rata.

Od listopada 1991. bio je pripadnik 153. brigade. U akcijama Foka se isticao neizmjernom hrabrošću, a mnogi suborci i danas ga pamte po srčanosti koju je pokazivao.

Njegov zapovjednik Denisio Kapović oprostio se na Mirogoju 30. ožujka 1992. dirljivim riječima od njega i britanskog dragovoljca. Naime istovremeno je to i ispraćaj tijela Granta Manna u Velikoj Britaniji.

Svi smo bili vojnici, ali što je ovdje najvažnije, da smo svi bili familija.

Samo da svi zapamtite ove dečke, da ih nikad ne zaboravimo, zato kad ih zaboravimo, onda jesu stvarno mrtvi.

Ali samo da jedan misli na njega, onda će uvijek ostati živ! Mario je uvijek govorio o svojoj obitelji io dici, i zašto se došao boriti. Nije došao za jednu stranku, ni drugu stranku, nego za hrvatske ljude, djecu, žene.

Izvori:

• Literatura Božić Aleksandar i Goršeta, Damir. 153. velikogorička brigada HV, Velika Gorica. Turopoljski glasnik, 2002. Turić, Gordana. U viteza krunica (kniga l). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008. (monografija).

Svjedočanstva:

• Usmeno svjedočanstvo Miroslava Tonkovića, prikupljeno 15. ožujka 2022