Budućnost bez mira: Svijet se ubrzano naoružava

Pojam geopolitika nastao je u glavi švedskog političkog geografa Rudolfa Kjelléna na kraju 19. stoljeća. Popularizirao ju je 1904. Englez Sir Halford John Mackinder u radu The Geographical Pivot of History formulacijom teorije Heartlanda. Nakon završetka Prvog svjetskog rata Mackinder piše knjigu "Demokratski ideali i stvarnost" u kojoj se nalazi znameniti citat: "Tko vlada istočnom Europom, zapovijeda Heartlandom. Tko vlada Heartlandom, zapovijeda Svjetskim otokom. Tko vlada Svjetskim otokom zapovijeda svijetom."

Cilj je bio upozoriti na istočnu Europu kao stratešku rutu do Heartlanda, gdje je angloameričkim snagama nužno stvoriti tampon-države koje bi odvojile Njemačku od Rusije. Uz Heartland, Mackinder izdvaja još tri regije: Svjetski otok, Priobalne otoke i Udaljene otoke. Teorija Heartlanda trpjela je brojne kritike i odbacivanja, ali je unatoč tome i dalje važna među stratezima svjetskih država koji tvrde da se velike geopolitičke igre vode prema njezinoj matrici. Nasuprot Heartlandu je teorija Rimlanda, koju je u svojoj knjizi "Američka strategija u svjetskoj politici" (1942.) postavio profesor Yalea Nicholas John Spykman. Prema njemu najveću moć imaju zemlje koje se nalaze oko rubova Europe i Azije jer tako kontroliraju Mackinderov Heartland, odnosno da kontrola priobalnih zemalja i mora ima veću prednost od kontrole samog kopna. Područje Rimland proteže se od zapadne i južne Europe preko Bliskog istoka, Indije i jugoistočne Azije do krajnjeg istoka Azije i preko njega prolazi većina svjetskog tranzita roba morskim putem. Kako god bilo, ove suštinski jednake teorije do danas su ostale najvažnije "alatke" pri planiranju i izvedbi diplomatskih i vojnih ratova nalik na ovaj u Ukrajini.

Izuzmemo li teorijsku podlogu, tehnički je gledano ukrajinskom ratu prethodilo beskrajno jačanje i osuvremenjivanje vojski Rusije i Amerike. Zatim tehnološko i energetsko povezivanje Rusije i Njemačke, slabljenje Francuske, razmještanje Amerikanaca i NATO-a uz ruske zapadne granice, izlazak Velike Britanije iz EU-a i stvaranje "talasokratskog" vojnog saveza AUKS. Tu je i ekonomska ovisnost i pokornost zemlja jugoistočne Europe, kineski projekt "Pojas put", koronakriza te povlačenje zapadnih vojski iz Afganistana, čime je završen rat protiv političkog islama, a započeo protiv Rusa i rusofila kao priprema za Kinu.

Takav se rat osim u Ukrajini trenutačno vodi i na drugim lokacijama poput Malija, gdje su se, usporedno s novom američkom vojnom strategijom, u rat ubacili Rusi. Naime, tamo se nedavno dogodila jedna od najkrvavijih epizoda dugogodišnjeg brutalnog rata kada su tijekom petodnevne ofenzive malijske vojske i ruskih specijalca, zbog navodno podmetnutih obavještajnih podataka, ubijene brojne nedužne osobe. Francuski je stručnjak za terorizam Wassim Nasr na televiziji France 24 pojasnio: "Bila je to protudžihadistička operacija potaknuta lošim obavještajnim podacima. Navodna ubojstva dogodila su se u gradiću Moura u regiji Mopti, u središnjem Maliju, žarištu ekstremističkih aktivnosti koje su proširene na susjedne zemlje u regiji Sahel. Postojao je vrlo poseban kontekst jer u središnjem Maliju već neko vrijeme malijska vojska i ruske snage napadaju brojna uporišta džihadista, ali se džihadisti nisu opirali sve do sredine veljače. Tada su krenuli u protunapad sa svježim snagama, pri čemu je ubijeno više od 40 malijskih vojnika. U posljednja dva mjeseca malijska vojska izgubila je samo u ovoj regiji 160 ljudi. Što se pokolja civila tiče, saznao sam da je član prvog kruga Mohamada Koufe, tamošnji vođa Al-Kaide, uhvaćen i doveden na ispitivanje u malijsku prijestolnicu Bamaku, gdje je dao informaciju da bi Koufa mogao biti u regiji Moura. Znači, na temelju toga pokrenuta je operacija u kojoj je sudjelovalo najmanje 100 ruskih specijalaca kao podrška regularnoj malijskoj vojsci", zaključio je Wassim Nasr.

Iako su UN-ove mirovne snage MINUSMA raspoređene u regiji, nisu intervenirale jer nemaju za to ovlasti. Poradi novih ratnih postavki i uništavanja ostataka neupućenih, dezorijentiranih i neopredijeljenih vojnih frakcija i bandi, nesigurno je u ostalim zapadnoafričkim državama poput Burkine Faso, Gvineje, Srednjoafričke Republike, Čada itd. Nigerija je, recimo, nakon što je dobila vojnu pomoć SAD-a, zajedno s vojskom Nigera i Kameruna pokrenula kopnenu i zračnu ofenzivu na području jezera Čad protiv pripadnika islamističke terorističke organizacije Boko Haram i skupine Islamska država zapadnoafrička provincija (ISWAP) koji se već petnaest godina bore s nigerijskom vojskom u sukobu koji se prelio preko neprirodnih granica i na susjedne države. Što se tiče ostatka Afrike, krvavo je u Etiopiji, koja navodno šalje plaćenike na Ukrajinu, a mir se represijom održava u brojnim državama s još uvijek neriješenim hladnoratovskim postavkama poput Angole, Libije, Ruande, Burundija, DR Konga, Sudana, Libije itd.

Što se Azije tiče, trenutačno je u smislu prekomponiranja neprijateljstava najzanimljivija situacija u Pakistanu, gdje je, zbog pozitivnog odnosa prema Kini i negativnog prema talibanima, srušen pakistanski premijer Imran Khan. Podsjetimo, Khan je razvlašten nakon višemjesečne političke krize tako što mu je opozicija izglasala nepovjerenje. On je glasanje pokušao zaustaviti raspuštanjem parlamenta uz obrazloženje kako je opozicija u dosluhu sa SAD-om, koji ga je usput rečeno doveo na vlast 2018. godine. Vrhovni sud poništio je Khanovu odluku i dopustio parlamentu da mu izglasa nepovjerenje. Novi premijer postao je lider opozicije Shehbaz Sharif, brat bivšeg premijera u dva mandata Nawaza Sharifa. Iako je imao solidan broj pristaša, što se vidjelo na prosvjedu podrške u gradu Peshawaru, svrgnuti Khan se povukao. Inače, Peshawar je šesti po veličini pakistanski i najveći grad s većinski paštunskim stanovništvom. Paštunci su iranski narod i petnaestpostotna etnička manjina u Pakistanu. Zanimljivo što je Peshawar uz Quettu bio najvažnije središte za novačenje i indoktrinaciju afganistanskih izbjeglica i Pakistanaca u talibanski pokret. Kako talibani više nisu globalni neprijatelji, tako je njihov kritičar Imran Khan, koji je uz to omogućio puni proboj kineskog "Pojasa i puta" do luke Gwadar u Arapskom moru, postao nepouzdan.

S druge strane navedenog mora, na Arapskom poluotoku, Hutiji su iz Jemena bombardirali naftna i postrojenja za desalinizaciju vode stoljetnog angloameričkog saveznika Saudijsku Arabiju. Od svih udara najveći medijski doseg imalo je bombardiranje tankvana u prelijepoj Džedi za vrijeme održavanja Velike nagrade Saudijske Arabije u Formuli 1. Uslijedila je saudijska odmazda, a zatim i prvo primirje s proiranskim Hutijima, koje sada visi u zraku zbog masovnih pogubljenja u Saudijskoj Arabiji, od čega su polovina pogubljenih bili šijiti.

Osim na Srednjem zaoštrava se i na Bliskom istoku jer je Izrael prekršio stoljećima dugu tradiciju prema kojoj se nemuslimanima dopušta obilazak kompleksa svete džamije Al-Aqsa, ali ne i molitva. Naime molitvu su u Al-Aqsi odnedavno počeli održavati židovski vjernici, što je iz takta izbacilo muslimane koje su izraelski policajci rastjerali batinom. U svojstvu čuvara svetih lokacija u Jeruzalemu od 1924., oglasio se i Jordanski kralj Abdullah poručivši da su izraelski "jednostrani" potezi protiv muslimanskih vjernika u jeruzalemskoj džamiji Al-Aqsa ozbiljno potkopali izglede za mir u regiji. Kralj je o tome razgovarao s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom, okrivivši Izrael za "provokativne radnje" u kompleksu džamije koje su prekršile "pravni i povijesni status quo" muslimanskih svetišta. Osim što zaoštravaju kod kuće, Izraelci su izveli zračne udare u Siriji u blizini Damaska. Sirijski opservatorij za ljudska prava priopćio je da su među metama napada bili skladište streljiva i nekoliko vojnih položaja povezanih s iranskom vojnom prisutnošću u Siriji.



Ni Turska ne miruje. Osim što kombinira i razmatra kupnju još jednog kompleta ruskog protuzračnog raketnog sistema S-400, pokrenula je novu kopnenu i zračnu ofenzivu protiv kurdskih snaga na sjeveru Iraka. U napadu na pripadnike Kurdistanske radničke partije (PKK) koriste vojne zrakoplove, artiljeriju, dronove i helikoptere, a na terenu operiraju turski komandosi, poručio je turski ministar obrane Hulusi Akar. Najnovija ofenziva usredotočena je na planinske regije Metina, Zap i Avashin-Basyan na sjeveru Iraka, rekao je Akar. "Naša operacija se nastavlja uspješno, prema planu. Ciljevi koji su postavljeni za prvu fazu su ostvareni. Odlučni smo spasiti našu naciju od terorističke nesreće koja muči ovu zemlju već 40 godina", dodaje Akar. Podsjetimo, Turska je u ratu s PKK-om još od 80-ih godina. Posljednjih godina borbe se vode na teritoriju sjevernog Iraka. Strukturno se PPK veže na sirijski režim Bashara El Asada, koji blisko surađuje s Rusima.

S Rusima surađuju i vlasti u Pridnjestrovlju, odcijepljenom dijelu Moldavije, gdje polako i sigurno, u sklopu djelovanja ruske vojske po južnom pravcu, dolazi do eskalacije sukoba. Oko toga je važno što će biti s Budžakom, dijelom Ukrajine jugozapadno od Odese, čije političke elite snažno pristaju uz Rusku Federaciju i čijom bi okupacijom Rusi zatvorili crnomorski luk praktički do velike luke Batumi u Gruziji. Kako god okrenuli, za Heartlanad ili Rimland se ratuje od kada postoji svijet, samo što su oružja za ostvarivanje ciljeva danas puno snažnija nego što su bila ikad dosad, ali i puno slabija nego što će biti u skoroj budućnosti. U tom i takvom kontekstu fraza “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj” također je aktualnija više nego ikada u povijesti...