Ćelije - prvo hrvatsko selo koje su zajedničkim snagama "JNA" i četnici uništili 1991. godine, na "Dan antifašističkog ustanka u Srbiji"

Pokolj u Borovu Selu, 2. svibnja 1991. godine, kad su mučki, iz zasjede, ubijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika a njih dvadeset i tri ranjeno, označio je početak krvavog rata protiv hrvatskog naroda i njegove slobode i od tada nadalje, četnici i srpska paravojska (iz Srbije i s područja koja su pod kontrolom držali Srbi u Hrvatskoj) u suradnji s "JNA" poduzimaju niz operacija, kako bi se završila tiha okupacija dijelova hrvatskog teritorija i zauzele strateške pozicije prije početka otvorene agresije.

 Udar iz Srbije na Baranju i istočnu Slavoniju uslijedio je 3. srpnja, kad su vojno-četničke snage sa svojim oklopom i pješaštvom prešle Dunav kod Batine i krenule u pomoć svojoj subraći i snagama "JNA" koje su tamo bile od prije stacionirane. Započinje okruživanje gradova i sela, te topnički i zračni udari s nakanom ubijanja i protjerivanja svih koji nisu Srbi sa zamišljenog područja "Zapadne Srbije".

 Selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja), bilo je prva meta. Ono je pod opsadom srpskog agresora bilo od ranog proljeća te prve ratne godine, a prvi dani srpnja obilježeni su sve jačim topničkim napadima iz "srpskih" sela u okolici u kojima se nalaze četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i "JNA" sa svojim rezervistima, dragovoljcima i pripadnicima "srpske TO" (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere). Udari okupatora na selo kulminirali su u razdoblju od 5. do 7. srpnja. Slučajno ili ne, najteži dan za Ćelije bio je 7. srpnja, dan "antifašističkog ustanka" u Srbiji koji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao "početak otpora srpskog naroda okupatoru". Srpski "antifašisti" s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko –  "u ime očuvanja Jugoslavije" i "odbrane ugroženog srpskog naroda".

 Prema popisu iz iste 1991. godine, u selu je živjelo ukupno 164 žitelja, od čega 149 Hrvata, 9 Jugoslavena, 2 Srba, 3 nacionalno neopredijeljena i 1 nepoznatog podrijetla. I upravo je ta izrazita hrvatska većina (od 90, 85%) bila trn u oku srpskim okupatorima. Zločin je počinjen iz čiste obijesti i mržnje, jer u selu nije bilo nikakvih oružanih postrojbi ili skupina, niti kakvih strateških ciljeva.

Spomenik žrtvama sela Ćelije - da se ne zaboravi

Izvor slike

 Nakon višednevnih topničkih napada, 7. srpnja je selo već razoreno i iz njega su pobjegli svi stanovnici. Dva dana poslije, u Ćelije su ušle snage agresora i započele pljačku, paljenje i uništavanje onoga što još uvijek nije bilo do kraja devastirano. I mjesna katolička crkva Srca Isusova koja se našla prva na udaru - srušena je do temelja, jer osvajači su među ostalim bili vođeni patološkom mržnjom prema svemu što ima katoličko obilježje.

 Uskoro su svijet obišle šokantne slike s lica mjesta, zahvaljujući ekipi HTV-a koja je uz sve rizike uskoro došla na mjesto događaja i izvijestila slikom i riječju o ovom barbarskom zlodjelu srpskih zločinaca . U do temelja razrušenom, spaljenom i opljačkanom selu i oko njega, napuštena stoka tumara oko ruševina, unaokolo leže leševi životinja, a ostaci kuća podsjećaju na razdoblje destrukcije iz doba Drugog svjetskog rata.

 Ovaj zločin izazvao je nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje, ali bio je to tek uvod u brutalni rat u kojem agresor nije imao milosti.

 Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je već imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području Republike Hrvatske smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća).

 Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja - nešto što svijet nije vidio zadnjih 45 godina.

 U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije), u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima UNPROFOR-a, 22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 tijela hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu s ostacima uginulih životinja. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4).

(Vidi: "22. ožujka 1992. Tordinci – otkrivena masovna grobnica sa tijelima 208 Hrvata"; https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata)

 I to nažalost nije bilo sve.

 Masakri su sljedećih tjedana i mjeseci počinjeni u mnogim mjestima istočne Slavonije, kao i diljem okupiranih područja. Bila je to strategija kojom su srpski barbari etnički čistili područje buduće "Velike Srbije" - nemilosrdno i dosljedno, ne štedeći ni žene, djecu, starce, uz grozna zvjerstva nepojmljiva zdravom ljudskom razumu.

 Kako bi prikrili svoja zlodjela, zločinci su premještali tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta i tako bitno otežali pronalaženje i identifikaciju nestalih u agresiji. I to se, nažalost, događalo širom okupiranih područja Hrvatske, kao i u BiH i na Kosovu.

 Do studenog 2018. godine, prema podacima kojima raspolaže Hrvatski memorijalno - dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) u Zagrebu, na bivšim okupiranim područjima Republike Hrvatske, pronađeno je 150 masovnih i 1200 pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima, a ekshumirana 5131 žrtva srpskih zločina u Domovinskom ratu.

 Nažalost, to nije konačan broj, jer masovna i pojedinačna grobišta se pronalaze i dalje.

 U studenom 2021. godine, u blizini Vukovara su ekshumirani posmrtni ostaci 11 osoba. Na završnoj identifikaciji (4. ožujka 2022. na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Osijeku), potvrđen je identitet tih 11 žrtava srpskog agresora, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici na divljem deponiju (mrciništu) kod Bobote. Među identificiranima je bilo pet žena, jedan bračni par i dva brata. Najmlađa žrtva imala je nepunih 19, a najstarija 70 godina.

 Ono što je naročito bolno i za sve nas u Hrvatskoj porazno, jest da ni danas, 31 godinu nakon agresije, zločinci nisu kažnjeni za sve ono što su učinili, a na popisu nestalih osoba nalazi se još uvijek njih 1968 (prema podacima Hrvatskog crvenog križa iz kolovoza 2021. godine).

 Nema suradnje Srbije, pa se i pored svih napora hrvatskih institucija (posebice Ministarstva branitelja), proces pronalaska nestalih osoba ne privodi kraju.

 Nama, običnim ljudima koji u ovoj zemlji ni na što ne možemo utjecati, ostaje samo sjećati se i podsjećati na istinu - da se ne zaboravi i da nam se prošlost ne ponovi.

Video: "Gdje su Ćelije?, dokumentarni film";

 

Zlatko Pinter/PDN