Čemu nas ova kriza sa koronavirusom može naučiti

Korona je ogledalo naše civilizacije, prilika da se reorganiziramo, da živimo drugačije.

Zatvaraju se granice, opustjela turistička odredišta, sezona upitna, ekonomska recesija nam ne gine, škola seli na TV, javite se doktorici telefonom, ne idite do nje. Osjetljivo je pisati pozitivno o bolesti Covid-19, narodski zvanoj Korona, točnije o njenom utjecaju na naš život. Pokušat ću, mirovni napori uvijek i jesu balansiranje u zoni prihvatljivog, s izletima u nemoguće.

Sada osjećamo priliku da budemo drugačiji, da živimo drugačije, da pazimo na one "neproduktivne" – starije, bolesne, na djecu. Otvoren nam je prozor da sagledamo masovni turizam kao štetan, kao način bijega od samih sebe na kojem čak niti ne uživamo

Tko smo to - mi? Godinama se ovo pitanje, bar u krugovima kojima se krećem, postavlja kao identitetsko pitanje suprotstavljeno nacionalističkim, kolektivnim narativima. No sada se kontekst mijenja, 'mi' smo 'svi ljudi na nekom području' ili jednostavnije 'ljudi'. Promjena možda jest, a možda i nije bitna, no definitivno nije konačna. 'Mi' naime, nismo samo ljudi. Krajnji cilj te promjene, moguće je podsjećanje da 'mi' znači živa bića, sva bića, život.

Što je nama život? Svašta nešto, znam, no ne mislim na tako uzak pogled. Virusi jesu život. Bilo da vjerujemo da ih je Bog stvorila ili su naprosto dio ekosustava razvijenog evolucijom. Eko – čega? Ekosustav je ono čega ima sve manje. Ne, to nisu samo prašuma i savana, tundra, ocean ili pustinja iz školskih lekcija Prirode i društva.

Ekosustav je magnolija ispred zagrebačkog Trga žrtava fašizma (oh, tek sada vidim simboliku stradanja magnolija i imena tog trga) koje više nema - jer je tako ljepše. Ekosistem je kada zastanem neki dan na staroj cesti kroz Gorski Kotar, a uz odmorište su hrpe smeća. Davno su me naučili prijatelji/ce iz Zelene akcije da je odgovornost na proizvođačima ambalaža, na nedostatku primjerenog prikupljanja, a ne samo na manjku kulture svakoga od nas.

Stigao nam je Covid-19 iz tog ekosistema, kojeg ima sve manje. Nema baš više gdje živjeti, broj životinja, broj životinjskih vrsta čak, drastično se smanjuje, nestaje mu životnog prostora. Trenutno je Korona virusu dobro, bar mi se čini, našao je novo stanište. U tijeku je dijalog s novim stanodavcem, homo sapiensom. Dijalog nije baš uspješan, za sada, a možda i je, tko to zna, no ljudi nisu baš i vrsta za dijalog. Zašto razumno ako možeš nasilno?

Promjena jest važna "mi" – nismo samo ljudi, uništavanje šuma, zelenila, ubijanje vrsta, odnos prema njima kao prema našim slugama – ima cijenu. Zapravo nema jer život ne trguje, no ljudi to čine pa nam je lakše razumjeti ako cijenom, novcem objašnjavamo. Ne može se uništavati život oko sebe (da nove zgrade, ceste golf igrališta niknu), a ne očekivati naplatu. Shvatimo li da je život povezan, da smo svi ovisni jedni o drugima, da proglašenje pčele najvažnijim živim bićem nije simpatičan (malo uvrnut ali ..) i upozoravajući gest, već nužno znanje na razini učenja slova abecede (azbuke), Korona bi nam mogla biti dobra učiteljica.

Promjena možda jest, a možda i nije bitna, no definitivno nije konačna. 'Mi' naime, nismo samo ljudi. Krajnji cilj te promjene, moguće je podsjećanje da 'mi' znači živa bića, sva bića, život

Zapravo, ona se tako i ponaša, niz čudnih podudarnosti je teško ne vidjeti:

a) masovni turizam, jedna od većih destruktivnih grana ljudskog djelovanja se drastično primirio

b) primijećeno je odsustvo zagađenog zraka nad Kinom, zbog zatvorenih tvornica

c) vlasti su pojačale međusobnu komunikaciju i suradnju

d) porastao je interes za znanošću, eksponencijalno

e) počeli smo prati ruke (moj favorit!)

f) počeli smo obraćati pažnju na fizičke kontakte koje imamo s drugim ljudima (taman kada je Harvey Weinstein otpremljen u zatvor na 23 godine zbog 'nesnalaženja' u toj sferi)

g) porastao je interes za Svjetsku Zdravstvenu Organizaciju (WHO) koja je sama ugodno iznenađena s jučerašnjih 200 tisuća pratitelja/ica

h) u fokusu je dostupnost i kvaliteta zdravstvenih sustava za sve

i) u trenutku stvarno velikog napada na ljude potpuno su besmisleni NATO i slične vojne alijanse, oružje kao takvo

j) nacionalizam i šovinizam se pokazuju žilavim, ali su izgurani na marginu

k) oboljevaju (zasad) bogatiji i utjecajniji čak i više, nego siromašni, a ponajmanje djeca.

Ima toga još, no ovo nije priča o dobroćudnosti jednog virusa, to ne postoji, kao ni zloćudnost. Život se bori za svoj prostor, tako i Korona virus, ogledalo našeg djelovanja u Amazoni prošlo ljeto, recimo to tako, no krivo. Spaljivanje šuma, krčenje nepreglednih područja, ubijanje aktivista za zaštitu okoliša, to se sve radi zbog profita, novca, ne nužnog već onoga koji je kruh povrh pogače. Korona nas guši ne zato što nas mrzi ili zato da uživa preko svake mjere, virus naprosto želi živjeti. Tu je razlika. Naći mjeru, da to treba, suživot među svim živim bićima, nisu biljke tu da nam služe, niti životinje. Živjeti zajedno, jedni s drugima, no ne jedni na štetu drugih. To jest izazov pred nama.

Koji za sada postiže i neke dobre rezultate. Zdravlje ljudi iznad ekonomskog rasta. Molim? Zamislite da je ovo netko rekao pred mjesec, dva. Luđak, komunist, terorist, neprijatelj. Primirili smo se, usporili, samoizolirali. To je ono neočekivano, iznenađujuće, novo. Kao i većina (sve?) stvari, samo po sebi ni dobro ni loše, svi su smjerovi pred nama. Prilike za izbor.

Ima toga još, no ovo nije priča o dobroćudnosti jednog virusa, to ne postoji, kao ni zloćudnost. Život se bori za svoj prostor, tako i Korona virus, ogledalo našeg djelovanja u Amazoni prošlo ljeto, recimo to tako, no krivo

Korona NIJE prijetnja sezoni, ona NIJE uzrok recesiji, nije niti udar na naše blagostanje, čije blagostanje? Onih dvije trećine čovječanstva koje nema pitke vode svaki dan? Onih 24 000 djece što DNEVNO umire od gladi? Naš način života JE problem, naš – ljudski, no ne svih ljudi, nas koji jesmo privilegirani, koji imamo hrane svaki dan, krov nad glavom, pristup školama i bolnicama, sudovima. Koji vozimo aute, proizvodimo C02 u enormnim količinama svojim avionskim letovima, proizvodimo tone smeća. To jest problem.

Korona je, ipak kako izgleda, test, izazov, ne preopasan, ali jako brz, skočan, s talentom za odabir stanodavca. Prilika da se reorganiziramo. Što naravno nećemo jer smo ljudi, komotni smo, inertni i glupi. 

No sada osjećamo priliku da budemo drugačiji, da živimo drugačije, da pazimo na one "neproduktivne" – starije, bolesne, na djecu. Otvoren nam je prozor da sagledamo masovni turizam kao štetan, kao način bijega od samih Shvatimo li da je život povezan, da smo svi ovisni jedni o drugima, da proglašenje pčele najvažnijim živim bićem nije simpatičan (malo uvrnut ali ..) i upozoravajući gest, već nužno znanje na razini učenja slova abecede (azbuke), Korona bi nam mogla biti dobra učiteljicasebe na kojem čak niti ne uživamo - glavni cilj jeste drugima preko društvenih mreža javiti da smo na putu, da smo uspjeli, da uživamo. U nadi da će nam povjerovati da stvarno uživamo dok posred Venecije klikamo milijune selfieja bez imalo interesa za sve ono što bi nam taj kamen mogao ispričati, čemu je sve svjedočio, tko je po njemu gazio, u kojim ulogama, raspoloženjima.

Samoizolacija, na dva tjedna? Ludost. Što ću raditi doma dva tjedna? Padaju nam na pamet TV, Internet, fejsbuk, spavanje, prejedanje i naravno alkohol. Bijeg do bijega. Kada smo zadjni put bili sami sa sobom? Sa svojim najbližima? Kako mi je rekla prijateljica pred petnaestak godina, aktivistica ljudskih prava, kada sam ju nazvao s pitanjem kako dolazi u Grožnjan na Odmak/ Retreat za aktiviste. "Ne dolazim. Ne mogu ja to, oprosti. Tjedan dana ništa ne raditi? Da bar planiramo nešto, ali ovako, odmor, ne."

Shvatimo li da je život povezan, da smo svi ovisni jedni o drugima, da proglašenje pčele najvažnijim živim bićem nije simpatičan (malo uvrnut ali ..) i upozoravajući gest, već nužno znanje na razini učenja slova abecede (azbuke), Korona bi nam mogla biti dobra učiteljica

Jedan mali, sićušni organizam, pojavio se kao ogledalo naše civilizacije. Što vidimo? Priliku da ga smlavimo? Kako se usuđuje? Ili priliku da se promjenimo? Sva moralna poduka ovoj kulturi iskorištavanja drugih sažeta je u rečenici čovjeka koji se oporavio od zaraze: "Najteža mi je bila pomisao da bih mogao nekoga zaraziti." To jest korak naprijed, veliki.