Cesta smrti Pakrac – Požega
Državna cesta D38 započinje u Pakracu te preko Požege i Pleternice završava u Đakovu. Ova cesta nije pretjerano zastupljena u vijestima i izvješćima HAK-a s obzirom da trenutno ne predstavlja krucijalan prometni pravac. Međutim, dionica ove ceste između Pakraca i Požege ima mračnu prošlost zbog koje je često bila u medijima.
Možemo reći da navedena cesta započinje u Pakracu kod kapelice sv. Josipa, zaštitnika Pakraca te zatim prolazi kroz Gundulićevu ulicu u Pakracu, Kusonje, Dragović, Španovicu, Branešce, Ožegovce, Bučje i Glavicu, koja je posljednje naselje u sastavu Grada Pakraca kroz koje prolazi cesta Pakrac-Požega. Već sam pogled na ova naselja budi sjećanja sudionika Domovinskog rata na zločine i pokolje. No, krenimo od početka. Sva navedena naselja 1991. godine bila su naseljena pretežno stanovništvom srpske narodnosti i iz njih je vršena agresija na nesrpsko stanovništvo. Nakon puča u Policijskoj postaji u Pakracu 1. ožujka 1991. godine te ponovnog zauzimanja od strane specijalnih jedinica MUP-a RH, situacija u Pakracu naoko se pacificirala. Zapravo, to je bila igra živaca u kojoj se svakim danom očekivao početak rata, a pobunjeni Srbi izvodili su mnogobrojne terorističke činove kojima su plašili lokalno stanovništvo. Iako je velik broj takvih akcija bio u samom središtu grada, u najnepovoljnijem položaju bili su oni pripadnici nesrpske narodnosti koji su živjeli u selima naseljenim pretežno stanovništvom srpske narodnosti. Već u tom razdoblju tijekom proljeća i ljeta 1991. godine, donedavni „komšije“ palili su kuće i gospodarske objekte onih stanovnika koji su bili „pogrešne“ nacionalnosti, a živjeli su u naseljima kojima je prolazila cesta Pakrac-Požega. Početkom otvorenog rata 19. kolovoza 1991. to područje pod svoju kontrolu stavili su srpski pobunjenici.
Tri tjedna nakon početka otvorenog rata u Pakracu, 8. rujna 1991. u susjednom Kusonju dogodio se strašan zločin u kojem je ubijeno i masakrirano 20 hrvatskih vojnika i policajaca iz bjelovarskog kraja. Oni su upali u zasjedu u okupiranom selu te su nakon cjelodnevne borbe svi poubijani. Nakon što je njihov improvizirani oklopnjak onesposobljen sklonili su se u kuću s kućnim brojem 55 (Zbog toga se film Kristijana Milića zove „Broj 55“) na cesti Pakrac-Požega odakle su pružali otpor i gdje su na koncu izgubili život. U međuvremenu, pobunjeni Srbi ubili su ili protjerali civile iz Gundulićeve ulice koja je u početku rata bila ničija zemlja zbog malobrojnosti hrvatskih snaga. Ipak, najveće stratište bilo je u Bučju, centru pobune u pakračkom kraju gdje je bio zloglasni logor. Kroz njega je prošlo oko 300 logoraša, a do sada su identificirana trojica ubijenih, dok se za tijelima njih još 21 traga. Posljednji zatvorenici premješteni su iz Bučja u logor u Staroj Gradiški 13. prosinca 1991. zbog oslobađajućih akcija hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji. Ubrzo su one stigle i do Pakraca pa tako na sam Božić 1991. godine snage pakračkog 76. bataljuna, čakovečkog 54. bataljuna, grubišnopoljskog 77. bataljuna i varaždinske 104. brigade ulaze u prazno zloglasno selo Kusonje, a snage virovitičke 127. brigade ulaze u Dragović i Španovicu. Sljedeći dan, na Štefanje, snage 127. brigade ulaze u Branešce, dok združene snage požeške 123. i slatinske 136. brigade oslobađaju Ožegovce, Glavicu i Bučje, čime je cesta Pakrac-Požega oslobođena, s obzirom da je Gundulićeva ulica u Pakracu oslobođena još 11. prosinca 1991. Nažalost, uskoro je napredovanje hrvatskih snaga stalo te je nova linija bojišnice povučena nedaleko ceste Pakrac-Požega.
Dolazak UNPROFOR-a u lipnju 1992. godine pobudio je nadu među stanovništvom neokupiranog dijela Pakraca da će se situacija normalizirati, međutim, teroristički činovi uz liniju ograničenja nastavili su se. Posebno podložna takvim činovima bila je cesta Pakrac-Požega, a za to postoje više razloga. Prvo, pobunjenim Srbima bilo je lako spustiti se s obronaka Psunja južno od ceste i zaposjesti položaje s kojih su pucali i pljačkali automobile koji su tuda prolazili. Drugo, s obzirom da je cesta Pakrac-Požega bila unutar UNPA zone, u kojoj nije smjelo biti Hrvatske vojske, cestu su, kao i ostatak 42 kilometra dugačke linije razgraničenja, čuvali pripadnici MUP-a. Pri tome smjeli su nositi samo kratko naoružanje te su stalno bili podvrgavani kontrolama pripadnika UNPROFOR-a. Pripadnici UNPROFOR-a koji su po dolasku jamčili normalizaciju odnosa, u pravilu su bili beskorisni u sprječavanju terorističkih činova srpskih pobunjenika.
To se vidjelo već početkom UNPROFOR-ova mandata. Tako je 7. srpnja 1992. u Branešcima pucano na automobil Slavka Degoricije, tada ministra obnove i razvoja RH-a, srećom bez posljedica. Iste godine u listopadu u istom mjestu otvorena je vatra na civilni automobil pri čemu je jedna osoba poginula, a troje ih je teško ranjeno. Isti dan, u Gundulićevoj ulici pucano je i na dvojicu policajaca koji u tom trenutku nisu bili na dužnosti pri čemu je jedan teže, a drugi lakše ranjen. Tijekom ljeta 1993. godine, obnovljena je cesta Pakrac-Požega u svrhu intenziviranja prometa između Pakraca i županijskog središta Požege. Međutim, intenziviranje prometa dovelo je do još više terorističkih činova. Prvo je 08. rujna 1993. u Kusonju podmetnuta mina na mjestu obilježavanja druge obljetnice pogibije 20 bjelovarskih branitelja dvije godine ranije. Bilanca ovog napada je troje mrtvih i jedanaest ranjenih osoba. Tijekom 1993. godine bilo je nebrojno slučajeva otvaranje vatre na vozila na cesti Pakrac-Požega u kojima je došlo samo do manje materijalne štete, međutim samo je u jednom slučaju ranjen civil, 3. studenog u Španovici. Iste godine, intenzivirale su se i otmice. U lipnju u Kusonju srpski pobunjenici zaustavili su automobil civila iz Požege te ga odveli u okupirano područje. Srećom, civil se uspio spasiti bijegom kroz minsko polje. U kolovozu, oteli su radnika koji je radio na sanaciji ceste te ga držali u zatočeništvu tri mjeseca, kada je razmijenjen.
Na Badnjak 1993. godine došlo je i do sukoba pobunjenih Srba i UNPROFOR-a kada su teroristi otvorili vatru na transporter UNPROFOR-a. UNPROFOR je uzvratio i tom prilikom usmrćen je jedan pobunjenik, a drugi je ranjen. Početkom 1994. situacija se malo smirila pa je čak u lipnju uvedena i autobusna linija od Lipika do Požege. Autobus je do sela Kamenske imao pratnju UNPROFOR-a i MUP-a zbog opasnosti od terorističkih napada. Međutim, niti su mir na cesti Pakrac-Požega niti autobusna linija dugo potrajali. Prvo je 09. kolovoza postavljena zasjeda u Gundulićevoj ulici u kojoj je ubijen hrvatski branitelj Vjenceslav Štrbac, a njegov suvozač se srećom izvukao bez ozljeda. Autobusna linija je u međuvremenu u rujnu ukinuta zbog nerentabilnosti, a u prosincu se dogodio još jedan krvavi napad kada je u Kusonju više terorista ispalilo dva projektila iz ose i najmanje 160 metaka na civilni automobil. U njemu se nalazio gluhonijemi rumunjsko-austrijski par i u tom napadu muškarac je teže, a njegova supruga lakše ranjena. Posljednji napad na putnike na cesti Pakrac-Požega dogodio se u noći prije početka VRO „Bljesak“, kada je pucano na jednu zagrebačku obitelj. Sljedećih dana, hrvatske snage oslobodile su u potpunosti zapadnu Slavoniju čime je cesta Pakrac-Požega postala sigurna za promet.
Cesta Pakrac-Požega ostat će krvavim slovima upisana u noviju povijest Hrvatske, pogotovo kada uzmemo u obzir i stradanje stanovnika Španovice 1942. godine kada su partizani ubili 142 stanovnika nesrpske narodnosti, a ostale protjerali. Za zločine koji su opisani u ovom tekstu, prema dostupnim informacijama, odgovarao je samo malen broj počinitelja. Luka Krajnović i Veljko Svakidan osuđeni su na 20, a Gojko Damjanović i Željko Ljubičić na 15 godina zbog pokolja u Kusonju u rujnu 1991. godine. Zbog mučenja i ubojstva civila u logoru Bučje osuđeni su Vlado Kaurin na 20 i Milenko Stanisavljević na 10 godina, a nalogodavci zločina nikad nisu procesuirani. Za ubojstvo Vjenceslava Štrbca na 15 godina zatvora osuđeni su Željko Milanković, Veljko Budić, Milan Pavić i Milan Sudar. Kao što je vidljivo, mnogi počinitelji zločina još nisu osuđeni, a jedan dio osuđenih nije dostupan hrvatskom pravosuđu.
NASLOVNA FOTO – TONI HNOJČIK
