'Četnici su mislili da je naš Beba strani plaćenik. Odveli su ga iz vukovarske bolnice i nestao je'

PROMIJENIO IME I IZGUBIO ŽIVOT

Goran Delić promijenio je ime u Harllan von Bassinger. Otišao je braniti Vukovar. Sestra i suborci i danas se pitaju gdje je i kako završio

Moj brat Harllan von Bassinger, pravim imenom Goran Delić, obožavao je daljinu, vojnike, igre rata i domaću hranu. Bio je neobičan i kad bih ga morala opisati po liku iz neke knjige, zasigurno bi bio Šegrt Hlapić, samo veći. Nisam ni znala da se prijavio u ZNG 1991. godine, jer sam u to vrijeme u Koprivnici brinula o bolesnoj baki. Majka je Harllana pokušavala natjerati da ide u školu i da se zaposli, no nije uspijevala. I tako je samo jedan dan došao kući, rekao da se prijavio i otišao na pripreme u Rakitje, kroz suze nam je 2019. pričala Zagrepčanka Sanja Dakić (50), piše 24sata.

POGLEDAJTE VIDEO

Pogled joj je odlutao na mjesto na kojem je njezin nestali brat provodio najviše vremena. Harllana, hrabrog pripadnika 1. gardijske brigade Tigrovi, četnici su nakon pada grada odveli iz vukovarske bolnice. Iako nije znao zucnuti niti jednu njemačku riječ, bili su uvjereni da je strani plaćenik. Njegovo ime bilo je odmah ispod imena također nestalog Jean Michaela Nicoliera. Njegovi suborci, Domagoj Jakšić (52), Krešimir Vranješević (47), Robert Peter Lengel (49) i Andreas Lehpamer (49) i danas o Bebi, kako su ga zvali, pričaju s puno emocija. Upravo su ga oni zadnji puta vidjeli prije puta u nepoznato.

- Ranjen je 31. listopada 1991. Taj dan smo s vojnom policijom i HOS-om imali akciju na Petrovoj Gori. Napadali smo kuću koja je bila njihov glavni položaj. Beba je ispucao tromblon u prozor. Prvo su ubili suborca kojem je pokušao pomoći, no već je preminuo. Povukli smo se na položaj, a neprijatelj je krenuo u kontranapad i ranio me - svjedočio je Krešimir. Beba se vratio pomoći prijatelju. S Domagojem ga je uspio ubaciti u auto.

- U tom trenutku četnik nam je došao na pet metara i u nas ispucao rafal. Imao sam sreću što sam ležao na zadnjem sjedalu, a Domagoj se sagnuo odložiti pušku i ranjen je u glavu. Bebu je uhvatio kraj rafala. Četnik je povukao pušku prema gore, tako da ga je pogodila samo u nogu i rame, a vitalni su mu organi, srećom ostali čitavi. Nesreća je što su ga četnici ipak kasnije ubili - svjedoči Krešimir. Druženje s Bebom, kaže, nastavilo se i u bolnici. Super su se slagali i njihovo dosad čvrsto prijateljstvo, postalo je još čvršće. A onda su u bolnicu ušli četnici. Četvorica oficira silno su željeli provjeriti ima li Beba uopće ranu na nozi.

- Metak mu je slomio butnu kost.. Mislili su da je neki gardist koji se sakrio među ranjenike i htjeli su mu rezati gips na nozi. Liječnici su ih jedva uvjeriti da je zaista ranjen. I to ga je koštalo jer je otišao u prvoj turi. Četnici su prvo odvodili teške i ambulantno obrađene ranjenike, a u biti su mogli odvesti koga su god htjeli. Prvi su im na meti bili Vukovarci koji su imali veze s HDZ-om, gardom ili policijom, a potom su odvodili strane plaćenike. Među njima i Bebu koji s njima nije imao veze - pripovijedao je Krešimir.

Trenutka kada su četnici Harllanovo ime pročitali s popisa sjeća se i Andreas Lehpamer- Švabo. Bio je svega desetak metara udaljen od Bebinog kreveta.

- Zavrtjelo mi se i više ništa nisam čuo. Prolazeći pored mene okrenuo je glavu da ne pokaže da se znamo, da i mene ne odvedu jer sam rođen u Njemačkoj i imam njemačko ime i prezime - tiho je rekao Švabo. Budući da je ranjen desetak dana prije pada grada, nije uveden u dokumentaciju i nije ležao na odjelu gdje su bili njegovi suborci.

- Ja sam se provukao, a njega je promjena imena koštala života. Pretpostavljao sam odmah da će biti problema i da će završiti kao Jean Michael, da će ga masakrirati i iživljavati se na njemu. Da me sada čuje, poručio bih mu neka dođe na pivu da se zezamo kao nekada - s tugom i sjetom u glasu kazao je Andreas koji je kao i Krešimir završio u Mitrovici, a potom ih 23. studenog 1991. godine prebacili na hrvatsku stranu. Svi Harllenovi suborci sjete ga se svaki puta kad prolaze kroz Gajnice. Bio je to njegov kvart, njegov dom, koji je napustio kako bi otišao braniti Vukovar koji je krvario.

- Bio je umiljat, zabavan, znao se uvijek nasmijati u principu uvijek htio pomoći. Bio je naš bolničar i sa sobom uvijek nosio torbu za prvu pomoć. Zadnji puta vidio sam ga u vukovarskoj bolnici kada sam kretao u proboj. Pozdravio sam se sa svim dečkima, tako i s njim. Rekao sam mu da sam odlučio ići u proboj, da me nešto tjera i govori da idem. Rekao je samo: I ja bih išao da mogu. Samo ti idi, a meni što Bog da. Žao mi je što sam ga morao tako ostaviti, a s druge strane ništa nisam mogao napraviti jer je bio teško ranjen - svjedočio je Robert Peter Lengel.

Sinov nestanak najteže je, ipak, pao Harllanovoj majci. Vijest u kojem se spominje zarobljen strani plaćenik Harllan von Bassinger slomila joj je srce.

- Majka je tragala za njim, i njegov otac, ali gdje god smo pitali, nije ga bilo na popisima. Od trenutka kada je pročitala da su ga zarobili, prestala je piti lijekove. I to ju je, na neki način ubilo. Preminula je 1993. godine. Moja obitelj za Hrvatsku nije dala vreću cementa, već jedan život. A da ga nađem, bio bi šok, ali jedna faza bi i završila. Jedino što me tješi je da je moj brat s Bogom. I da mu je dobro - zaključila je sestra Sanja kroz suze.