'Čula sam da su mi sina četnici mučili, a on vikao da ga ubiju'

Za nestalim sinom Miroslavom Ružica Harča (62) iz Siska traga već više od 24 godine. Nestao je nakon ranjavanja na Dinari 5. svibnja 1995 godine. Čula je da su ga četnici odvukli i mučili, a on im vikao da ga ubiju

Već godinama palim svijeću 1.srpnja, na tvoj rođendan. Sagradili smo ti kuću čekajući te, kuću iz tvojih dječačkih snova, sve u nadi da ćeš nam se vratiti. Ta mi je kuća prazna bez tebe, a srce me sve više boli i boli.  Gledam tvoju sliku svaki dan i molim Boga da saznam istinu o tebi.  Plačem i suza suzu stiže u boli za tobom, sine moj. Te je riječi svom nestalom sinu Miroslavu, pripadniku legendarnih Puma, napisala Ružica Harča (62) iz Siska.  Iako je prošlo gotovo 25 godina od njegovog nestanka, Ružica se potajice nada da će jednom ipak doći kući. Čak mu je, kaže, jedno vrijeme i kupovala robu da ga ima u što presvući ako je nazovu da dođe po njega.

POGLEDAJTE VIDEO: Za nestalim sinom Miroslavom Ružica Harča (62) iz Siska traga već više od 24 godine

-Sve ove godine nadala sam se da je živ i da će doći. Neko sam mu vrijeme kupovala hlače, majice, tenesice, kad me netko nazove da dođem po njega. Onda sam tu robu dala mlađem sinu. Svaki dan se pitam što je mom sinu Miroslavu sve to trebalo? Srljao je u taj rat, sa svojim dečkima samo pričao o obrani svoje domovine. Posljednji put vidjela sam ga početkom svibnja 1995., prije no što je otišao na Dinaru gdje je stradao. Rekla sam mu: Sine ne idi. Imam loš predosjećaj. Nije me htio poslušati. Samo je rekao: Nikad oni mene neće uloviti, vratit ću se kući živ. I eto, nema ga već 22 godine - otirući suzu govori Ružica. Miroslav se Pumama priključio nakon završene vojne obuke i sa žarom se borio za oslobođenje Hrvatske. Ružica ga je više puta molila da otkaže ugovor i ostane kod kuće.  Govorila mu je da rat nije za njega, da mu je tek 20 godina. A on joj je odgovarao: Majko, ako neću ići ja, ako drugi neće, onda nećemo imati svoju domovinu Hrvatsku.

Foto: Željko Hladika/24sata

- Tog 5. svibnja 1995. godine trajao je žestok napad na Dinari. Nakon ranjavanja, Miroslav je ostao ležati u nesvijesti kraj svoja dva mrtva suborca. Jedan ga je kolega pokušao  izvući, ali od četničkog granatiranja nije uspio. Zlotvori su napadali sa svih strana, a kolega ga je bio prisiljen ostaviti jer se morao povući. Čula sam da su ga odvukli četnici, da je bio živ i da su ga mučili, a da im je on vikao da ga ubiju, samo da ga ne muče. Tu mu se gubi svaki trag. Evo, prošle su godine,čula sam različite priče, ali ja o svom sinu ni danas ne znam istinu – nemoćno sliježe ramenima Ružica. Sina je tražila svuda. Nema mjesta gdje nije. Osim preko udruge, tražila ih je i kod tih Srba, molila i preklinjala. Uvijek je dobivala isti odgovor kako nitko ništa ne zna. Dugo je vjerovala da su ga sa zarobljenicima odvezli na rad u srpske rudnike. Iako joj razum kaže da je mrtav, i danas se, duboko u duši nada da je ipak živ.

- Znali su mi reći da je oženio Srpkinju. Odgovarala sam: Pa neka je, hala Bogu nek je živ, samo da se vrati, da ga nađem. I sve dok ne vidim crno na bijelo, u duši će mi tinjati ona slabašna nada.  Još ga i sad vidim u uniformi, onako ponosnog, kakav je bio dok sam ga ispraćala na autobus. Uzdignute glave koračao je uz mene, a ja sam u sebi molila Boga  da mi ga vrati živog. Jednom sam ga upitala:  Ti si odlučio ići u rat? Sine, mene je moj otac učio da jedan metak ostavim za sebe ako dođe do rata. On je znao da će se opet zaratiti.  Tako i ti, ostavi jedan metak za sebe. Nemoj da te četnici uhvate, traži nekoga   da te ubije ako ostaneš ranjen. Nemoj dozvoliti da krvnicima dođeš u ruke i da te muče. Jer tko njima dođe u ruke, taj se kući ne vraća.  A on me uvjeravao da će kući doći živ i zdrav – s bolnim uzdahom govori Ružica.  S njegovim nestankom teško se nosi. Iako ima još dva sina i kćer, ova tužna majka kaže da joj Miroslava ne može ništa zamijeniti. 

- Misli me samo k njemu vuku, nema dana da  ga se ne sjetim. Ali sad, što je tu je, samo da mi ga je naći, da nađem bar njegove kosti. Da ga sahranim u grob, da znam gdje je. Da mu mogu doći na grob i zapaliti svijeću, da mu mogu reći: Hvala Bogu što sam te našla. Ovako ne znam na čemu sam. Jako mi je teško – niže Ružica dodajući da će uvijek biti teško. Dok su živi.

- Samo mi znamo kako te rane bole. Svima nama želim da što prije saznamo istinu o sudbinama naših najmilijih, pa da nakon svih tih pustih godina lutanja i traženja i mi nađemo ovozemaljski kakav-takav mir do ponovnog susreta s našim najmilijima – zaključila je Ružica.