Dan sjećanja na žrtve totalitarizama

Svake godine u kolovozu obilježava se u Europi, negdje više a negdje manje, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima nacizma, fašizma i komunizma. U Hrvatskoj još uvijek taj dan nije 'zaživio', kako bi trebalo, budući da su glavne poluge vlasti, koja se zaklinje u europske vrijednosti, još uvijek u rukama bilo bioloških, bilo duhovnih nasljednika komunističkog totalitarnog sustava.

Dakle tog 23. kolovoza 1939. dva (do tada) naveća svjetska zločinca, sklopili su tajni Ugovor o nenapadanju i prijateljstvu, poznat kao Sporazum Ribbentrop-Molotov. 

Tim sporazumom su, uz ostalo podijelili Poljsku, pa je po dogovoru Hitler 1. rujna 1939. okupirao Poljsku za zapadne strane do dogovorene granice sa Sovjetima. Tada je započeo II. svjetski rat. Vojno slabiji Poljaci su se povlačili prema istoku, misleći da će ih Sovjeti zaštititi, a Sovjeti su 17. rujna 1941. okupirali Poljsku s istočne strane do granice dogovorene s Nijemcima. Potom su 1940. nacisti i komunisti zajedno slavili i nazdravljali njemačkoj pobjedi nad Francuskom i drugim europskim zemljama, a Staljin je brzojavom čestitao Hitleru ulazak u Pariz uz 'najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga'. Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941 (https://www.jutarnji.hr/vijesti/staljin-od-hitlerova-saveznika-do-krvnika-treceg-reicha/2838977/.

I nacisti i komunisti su učinili golemi zločin prema Poljacima, posebno prema civilnim i vojnim elitama (njemački zločini prema Poljacima i poljskim Židovima i ruski aristocid u Katynskoj šumi itd.). Po nalogu Staljina, sve su europske komunističke partije sabotirale obranu napadnutih zemalja, u korist saveznika Hitlera i to u cijele prve dvije godine rata! Tek kada je taj Sporazum Hitler iznevjerio i podmuklo napao SSSR, komunističke su se partije po direktivi Staljina, usprotivile Hitleru i odjednom su od pronacista i profašista, postali antifašisti.

O nacističkim i fašističkim sustavima su se desetljećima (najčešće opravdano) snimali filmovi, pisale knjige, članci itd. (najčešće preuveličano), međutim o komunističkom sustavu i nakon pada Berlinskog zida, u postkomunističkim zemljama, posebno Hrvatskoj, nije se puno govorilo ni pisalo. Ako i jest ponegdje, budući da činjenice nije moguće pobiti, onda se prešućuju i zabranjuje pristup glavnostrujaškim medijima. Ponekad, ponegdje i prođe koji 'revizionistički' članak, ali tek toliko da se opravda 'nezavisnost' i 'demokratičnost' medija koji ga je propustio.

Takva okupacija medija, ne priliči demokraciji a ni pripadnosti Europskoj uniji. I danas vlada nekadašnja 'memorija', koja je bila režirana u dobro osmišljenim programima Agitpropa (sovjetskog 'Ministarstva istine', ali i drugih komunističkih država), pa se na javnoj televiziji prikazuju jugo filmovi, osobito oni partizanski, bez ikakvih kriterija i komentara. Primjerice u Srbiji su se snimali partizanski filmovi o borbama srbijasnkih partizana i ilegalaca protiv Nijemaca, a u stvarnosti u Srbiji i nije bilo rata s Nijemcima, nakon jugoslavenske kapitulacije niti od partizana niti od četnika. Oni su na čelu s Nedićem i SPC-om vrlo dobro surađivali s nacistima, osobito nakon tzv. Apela srpskom narodu,što je bio jedinstveni dokument u okupiranoj Europi. Naime, već početkom dolaska nacista, 13. kolovoza 1941.., u Srbiji se objavljuje kvinsliški dokument o pokornosti Nijemcima i nacizmu. Dakle, 545 srpskih najuglednijih intelektualaca, generala, episkopa SPC-a, akademika, bivših ministara, sveučilišnih profesora, gospodarstvenika i brojnih drugih, gotovo sva elita tadanje Srbije, potpisali su dokument potpore nacionalcocijalizmu!

I o tome se šuti, kao i o savezništvu komunista i nacista prve dvije godine II. svjetskoga rata! Tako je HRT-ov TV kalendar 2020. i 2021., jednostavno prešutio 23. kolovoza! Ni danas ne ćemo naći u glavnostrujaškim medijima te činjenice, kao ni da se nije KPJ digla na ustanak kada je napadnuta Jugoslavija, nije se digla na ustanak kada je utemeljena NDH, nego tek kada je napadnuta jedna druga zemlja, komunistički SSSR!

Mislili smo da ćemo ulaskom u EU naposljetku slijediti europske vrijednosti, osobito brojne Deklaracije i Rezolucije, kojima se osuđuju svi totalitarni režimi, bez iznimaka! Pogrješno smo se radovali, jer se i dalje prema totalitarizmima ponašamo selektivno!

Stupanjem na snagu novoga Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH 1. siječnja 2020., ovaj spomendan obilježava se pod nazivom Europski dan sjećanja na žrtve svim totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma. Utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

U Rezoluciji Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019., među ostalima, u točki 21. Rezolucije se naglašava da bi ‘tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve’. 

Međutim, jedino Hrvatska i Slovenija (gdje je stanje vrlo slično), nisu potpisale ‘Izjavu o 75 godina od kraja II. svjetskog rata’, koju su potpisale Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, zajedno s Državnim tajništvom SAD-a!? Naime, 8. svibnja 1945. je za mnoge narode značio slobodu padom nacizma, ali za brojne druge, među kojima i hrvatski, novi teror, diktaturu i ropstvo!

U posljednjoj Rezoluciji od 19. rujna 2019., o ‘Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’, uz ostalo stoji:

'...nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti;

 izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima;

poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina;

izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe;

napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.’

Međutim, naša vlast, kojoj su ‘puna usta’ Europe, demokracije, tolerancije i multikulti rašomona, odjednom više ne zna čitati, pa ne vide da Europa govori da je prošlost slaviti totalitarne simbole i njihove istaknute nositelje, što je u nas u Kumrovcu, Zagrebu, Rijeci itd. moguće, uz petokrake koje jako sliče onim petokrakama iz Vukovara, Škabrnje, Lovasa… I nikom ništa!

Najteže je kada se negiraju dokazani zločini, likvidacije bez ikakvog suda, čime se žrtve ponovo ubija. O najvećem stratištu Hrvata, Bleiburgu i Križnom putu, vlast  nije briga, pa onda  ni Austrijance, posebno neke oporbene stranke nije briga, dapače, vesele se poništavanju spomena  na te nevine žrtve, ubijene na prijevaru i bez ikakvog suda. Nikako da se uz potporu Ministarstva kulture i medija na pr. snimi film o tim žrtvama ili žrtvama Dakse kod Dubrovnika, gdje je izvršen aristocid (istrijebljeni svi značajniji Dubrovčani) bez ikakve optužbe i bez ikakve obrane. Zanimljivoje kako se ministrica Dubrovkinja gđa Nina Obuljen Koržinek, toga nije sjetila! Svi likvidirani su imali nešto zajedničko: bili su ugledni građani Dubrovnika i potencijalna buduća smetnja novoj vlasti!

To su i naredbodavci ubojicama poslije priznali 'Bilo kako bilo ubiti ih se mora’. (Hrvoje Kačić,Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga),str. 350., Zagreb, 2017.).

Sudionik tih dubrovačkih dana, Ante Jurjević Baja u zagrebačkom Vjesniku u prosincu 1992. Izjavljuje: Tada još nije bio formiran sud, ali je bilo rečeno da će se formirati pri komandi južnodalmatinskog područja'. U izvješću iz 1944. On navodi:'...što se tiče narodnih neprijatelja, do sada smo ih otpremili, što ovamo, što onamo 60, među njima i osam popova, odnosno fratara'. Na dubrovačkom području sve skupa suubijena 24 svećenika, odnosno redovnika (vidjeti: Franić Augustin: Svećenici i mučenici svjedoci komunističkog progona i don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća). Likvidacije se provode nesmiljeno i prema izvještajima iz tog doba. Ubijene su 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude (vidjeti: Radica Joško:Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. I poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb, 2017.). 

Dubrovčani su nakon likvidacije na javnim oglasima vidjeli imena svojih očeva, braće, profesora, fratara…

Kako to da se na pr. nije snimio film padru Petru Perici, ubijenom na Daksi, skladatelju popularnih pjesama u hrvatskom narodu Do nebesa nek se ori i Rajska Djevo Kraljice Hrvata. Ili o genijalnom glazbeniku, skladatelju ‘ispred svog vremena’, kako kažu vrhunski glazbeni znanstvenici, dr. sc. fra Bernardinu Sokolu, mučki ubijenom od komunističkih partizana. Pod krivom optužbom, bez ikakve presude, odveden je po noći iz samostana Badije kraj Korčule, skinut do gola, zatučen i ugušen u moru, a tijelo mu je more izbacilo na žale Orebića.

Ovo su samo male sličice golemih i bezbrojnih namjernih zločina nad nevinima u genocidu hrvatskoga naroda, koji se dogodio u XX. stoljeću, a svaki pojedinac je nečiji sin, suprug, otac, majka, kći, brat, sestra… svako je biće jedan mali svemir…

Zato ćemo ih se sjećati, ne samo svakog 23. kolovoza, nego uvijek! To nam nijedna vlast, nijedan totalirazam ne može uzeti!

                                                                                                                               prof. dr. sc.Mihovil Biočić