Danas je blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnica ili Kalandora

Danas je blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnica ili Kalandora, a slavi se 40 dana nakon Božića. U povodu današnjega blagdana u svim se crkvama slave svete mise i blagoslivljaju svijeće.

Svijećnica je spomendan na događaj kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da Ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i u nadahnuću, prepoznao u njemu budućega Mesiju. Pri tome je Šimun, to je okosnica blagdana, Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “Svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Otuda blagdanu pučko ime Svijećnica ili Kalandora. Šimun je Mariji ujedno prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”.

Spominjući se toga događaja, vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji se ta svijeća pali u različitim prilikama:na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se i u ruku umirućemu kao ohrabrenje i znak nade u vječni život, ali se pali i u drugim situacijama.

U narodu su brojne izreke koje se spominju uz ovaj blagdan.

Naši stari bi običavali reći: „Kalandore ora, prođe zime pola. Za njom ide sveti Blaž, kaže to je laž!“ Uz ovu izreku u narodu, mogli bismo protumačiti i današnje vrijeme u našemu zavičaju kojega je snijeg obišao, ali ne i kiša. No, već sutra sveti Blaž nam najavljuje snježne oborine.

I ne zaboravimo, stariji su smatrali da će godina biti dobra i rodna ako je Kalandora popraćena kišom. Otuda i stara poslovica: “Kalandora vodna, godina rodna”. Druga, pak poslovica kaže: “Kalandora vedra, u dice se vide rebra”. Ako je suditi po prvoj poslovici, ali i današnjemu vremenu, pred nama je dobra godina.

Neka je svima blagoslovljen ovaj dan!

Ova svetkovina je u našem hrvatskom narodu i crkvi najpoznatija kao “Svijećnica-Kalandora ili Kandelora” po blagoslovu svijeća koje danas blagoslivljamo u našim crkvama i nosimo ih u naše domove i čuvamo za umiruće i još uoči nedjelje ili blagdana kada blagoslivljamo kuće, stanove, imanja i sve što jesmo ili imamo. Međutim, ova svetkovina se još zove i svetkovina Marijina očišćenja i još k tome Prikazanje Gospodinovo.

Svi ovi nazivi kao i za Bogojavljenje imaju svoje lijepo opravdanje u samom imenu. Marijino očišćenje je po tradiciji četrdeseti dan iza poroda se ide u hram na očišćenje. Marija opslužuje Zakon i u tome i u Mojsijevu propisu da se svako muško prvorođensče prikaže Gospodinu i prinese žrtva…a oni siromašniji dva golubića ili grlice. Sam će Gospodin kasnije reći da nije došao dokinuti nego dopuniti Zakon, samim tim znači on izvršava Zakon i ovim činom Prikazanja u hramu, je on nije došao da bude služen, nego da služi i da dadne svoj život za otkup mnogih(usp Mk 10,45).

Samo prikazanje u sebi je zanimljivo promatrajući ga u Starome Zavjetu. Ana je maloga Samuela isprosila u hramu molitvom svećenika Elija. Kada ga je zadobila prikazala ga je u hramu i posvetila Bogu kod istoga svećenika Elija kojega će upravo Samuel zamijeniti, jer će on sa svojom dvojicom sinova postati razvratan. Njegovo će ime postati slavno u Izraelu i on će pomazati Šaula, oca Davidova, za kralja.

Isusu danas starac Šimun propokuje budućnost kao i njegovoj majci kojoj će mač boli dušu probosti. No, Sveta Obitelj ide naprijed do križa i mača boli, jer i našem Kranjčeviću bijaše jasno pa propjeva: “I osjećam što ti zbori / Iz očiju suza vruća / Da ne može nikad biti / Bez Golgote Uskrsnuća.”

Danas ostaje pitanje za nas u našem vremenu i našim okolnostima odgovoriti na ova razmišljanja, od korištenja svijeće do našega prikazanja Gospodinu. Svijeća je znak Svijetla, a mi koji nosimo ovo svijetlo da li svijetlimo svojim kršćanskim životom da bi kao takav mogao osvjetljivati drugima put života ili ih barem pozvati na razmišljanje.

Da li se prikazujemo dovoljno Gospodinu sa svim onim što jesmo ili što želimo. Nedavno smo svetkovinom Krštenja Gospodinova postavili jednaka pitanja ispunjenja naših krsnih obećanja, ili bolje rečeno, krsnih zavjeta. Koliko ih ostvarujemo ili koliko smo ih ostvarili

“U svom životopisu Mahatma Gandh(1869. – 1948.) i pripovijeda kako se kao student u Južnoj Africi puno zanimao za Bibliju, a posebno ga je zanimao Govor na Gori.

Uvjerio je sebe da je kršćanstvo rješenje za veliku ranu u povijesti Indije, a to su njihove kaste po kojima je posijeljeno društvo u Indiji. Tako je u više navrata najozbiljnije razmišljao postati kršćaninom.

Jedne lijepe nedjelje je odlučio poći u crkvu na svetu misu i poslije se susresti sa svećenikom da bi dobio potrebne upute kako postati kršćaninom. Koliki put treba još prijeći…?
Zaustavili su ga na ulazu u crkvu i uljdno mu objasnili da ako želi sudjelovati na svetoj misi da to može u drugoj crkvi što je isključivo određena za crnce.
Gandhi je otišao i nikada više nije ni pokušao se vratiti.
Onaj lijepi san iz Govora na Gori se raspršio na vratima crkve i u zakonima onih što glume kršćanstvo” (Wolff:M.Gandhi, Mabić/Jukić.V.337).

U ovakvim i sličnim prilikama bi trebalo ispitivati sebe pojedinačno, ali i kao zajednice, koje i kakve primjere dajemo našoj braći koja su oko nas. Da li smo svijetlo koje svijetli ili tamni stub koji zamraćuje egipćane. Da li smo oni koji ih svojim svagdanjim prikazivanjem Gospodinu privlačimo ili ih još više udaljujemo od puta na kojemu nas očekuje sam Gospodin.

Isus je opsluživao Zakon nadopunivši ga ljubavlju, to je razlika od njegova življenja Zakona i izvanjskoga suhoga opsluživanja farizeja i pismoznanaca.
Zato je Isusov zakon-ljubav podijelio ljude i danas ih nastavlja dijeliti na vjernike i nevjernike.

No, On sam kaže tko uzvjeruje da će se taj spasiti. Zato i mi budimo oni koji će ostvarivati zakon- ljubav ljubavlju, i to potvrdimo dobrim djelim Bogu preko brata čovjeka. To će biti naše neprestano prikazivanje Gospodinu koje neće druge odvraćati niti od nas niti vraćati sa crkvenih vrata.