Dekadencija hrvatske demografije: Od mirnog promatranja nestanka do budućnosti oblikovane vjerovanjem

Primjenjujući pojam dekadencija na “postupno propadanje u posebnom kontekstu” i uvažavajući povijesna razdoblja borbi s dekadencijom ili pak samo mirnog promatranja nestajanja u velikom zadovoljstvu vladanja s posebnim doživljajima irealne stvarnosti prilagođene svom vladajućem okruženju, moguće je i postojeće hrvatske demografske prilike vezane za depopulaciju, prirodno nestajanje i prostorno pražnjenje, pojmovno podvesti pod “poseban kontekst”.

AUTOR: dr.sc. Stjepan Šterc / 7dnevno

Unatoč svim dosadašnjim pokazateljima i trendovima službene statistike i bezbrojnim javnim, stručnim, znanstvenim i sličnim ukazivanjima na hrvatsku demografsku neumitnost, mirnoća se promatranja hrvatskog demografskog nestanka nastavlja s političkih razina u pravoj maniri svjesnosti nestanka vitalnosti i dolazeće neizvjesne budućnosti.

Pripisivanje stoga hrvatske recentnosti povijesnim dekadencijskim razdobljima nije nemoguće, a pogotovo u današnjim prilikama neoliberalne i globalne stigmatizacije, usmjeravanja i kontrole tradicijskih vrijednosti na kojima je uvijek kroz povijest počivao nastavak ili izlazak iz dekadencije. Prisjetiti se zato valja enciklopedijskih i ustaljenih terminoloških poimanja razdoblja nestajanja u širem značenju, kako bi se jednostavnije mogle podvući zakonitosti i usporedbe i posebno primjene na hrvatsku demografsku stvarnost.

Značenje i primjena

“Dekadencija (srednjovj. lat. decadentia, od de- + lat. cadere: pasti), postupni gubitak, nestajanje stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, postignutih standarda; urušavanje vrednota i institucija; propadajući trend ili zamah u nekom razvojnom ciklusu. Primjenjuje se na sve društvene pojave kojima se pripisuju razvojne značajke: nacije, ustanove, religije, običaje, tehnike, umjetnosti. Slična razdoblja propadanja u predmetnom svijetu prirodnih znanosti označavaju se pojmom degeneracija.

Izrazom dekadencija opisuju se samo određeni aspekti društvenih promjena. Katkad se za cijela povijesna razdoblja ili kulture govori da su proživjele ili proživljavaju stanje dekadencije (Rimsko Carstvo, bourbonska Francuska). Ali izraz dekadencija sa sigurnošću se može primijeniti samo na postupno propadanje u posebnom kontekstu i na posebne kulturne ustanove ili tehnike” (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021., Pristupljeno 30. 7. 2023.).

Terminološka primjena na sve društvene pojave kojima se pripisuju razvojne značajke nacije, kako piše enciklopedijska spoznaja, u današnjim hrvatskim demografskim destrukcijskim prilikama moguća je po nekoliko osnova, a posebno po projekcijskim i posljedičnim osnovama na temeljne sustave na kojima počivaju uređena, sigurna i razvijena društva. Jednako to vrijedi i za prostore u kojima funkciju i valorizaciju potencijala jedino omogućuje ljudska populacija, a inovacije donose uglavnom mladi i obrazovani kao stalno stanovništvo.

Nije više gotovo ni potrebno ukazivati na hrvatsku demografsku destrukciju jer ona je po svim dosadašnjim pokazateljima i trendovima sad već višegodišnja stvarnost, već je potrebno ukazivati na vremena koja slijede i politički otklon od iste u međuizbornim razdobljima.

Politički odmak

Svođenje svega na predizbornu i izbornu retoriku u dobivanju političkog izvršnog povjerenja s razlogom, jer se radi o najvažnijim predizbornim obećanjima i najavama, i potom po dohvatu vladanja najavljena obećavanja ne provoditi svjesno samo je dodatna potvrda prihvaćanja nestajanja ili enciklopedijski zapisano urušavanja vrednota. Bitno je i političko pozicijsko razlikovanje pojma dekadencije, jer za “one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije, dok je za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako novo misaono traganje znak dekadencije” (Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.).

Upravo to misaono traganje za uređenošću i sigurnošću u budućnosti zasnovano na egzaktnosti i znanstvenim projekcijskim najavama izvan političkih programiranih okvira jasan je odmak od političke interesne programiranosti i ujedno najava potrebe političkog odmaka od mirnoće promatranja hrvatskog demografskog nestanka.

Predizborna i izborna vremena koja slijede, a naročito poslijeizborna upravljačka, u dekadencijskim hrvatskim demografskim uvjetima više neće moći provoditi mirnoću i samo retoričku zainteresiranost, već će im prilike i razvojne i sigurnosne potrebe jednostavno uvjetovati postavljanje demografske problematike izvan dekadencijskih okvira i normi u samo središte izvršnog političkog djelovanja. Zato što će se u protivnom demografske negativnosti raširiti hrvatskim društvom i hrvatskim prostorom, a dekadencijska obilježja i izvan “posebnog konteksta”.

Unatoč zdušnom javnom političkom i medijskom provođenju neoliberalne, globalne, političko-upravljačke i financijsko-interesne ideologije nema stranke, partije, zajednice, udruge i sličnih formi koje mogu negirati osnovu postanka, opstanka i nastavka te uopće smisla postojanja zajednica po različitoj osnovi.

Negiranje vrijednosti

Također nema ni pojedinaca koji mogu logički i spoznajno negirati osnovne društvene i prostorne postulate, osim naravno političkim djelovanjem po interesnim potrebama zadovoljavanja ideoloških otklona od povijesne, civilizacijske, vrijednosne i slične logike.

– Ljudska je populacija najvredniji dio, potencijal i čimbenik u svim društvima i prostorima i ona ih čini smislenim, uređenim, razvojnim, sigurnim, vrijednosnim po puno osnova i postojanim.

– Ljudska je populacija temelj svih sustava na kojima počivaju uređene zemlje i prevladavajući čimbenik svih djelatnosti oko nas.

– Ljudska populacija svojim sastavom, svojom brojnošću i nizom svojih obilježja uvjetuje civilizacijski i vrijednosni nastavak, kao zakonitost u odmaku od nestanka, urušavanja, padanja i gubitka energije, snage i stvaralaštva (Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.).

– Djeca su u svakom društvu i prostoru najvažnija ili bi barem trebala biti, jer djeca jedino i donose izvjesnu budućnost te uređenost i sigurnost u njoj. Civilizacijski je nastavak bez djece iluzionizam ili svjesni politički otklon od osnovnog vrijednosnog sustava, a time se gubi i osnovni smisao političkog djelovanja i u konačnici mogućnost odmaka od dekadencije.

– Uvijek su u svakom društvu i prostoru najugroženiji dio populacije oni koji se primarno ne mogu sami brinuti o sebi, već su im za egzistencijalnu sigurnost potrebni drugi u zajednici.

– Politizacija oko ugroženosti izvan logičkih normi slijed je ideoloških nametanja s interesnih ideoloških pozicija i svodi se na neoliberalnu negaciju društvenih i svih ostalih temelja u nastavku.

– U skladu s elementarnom logikom, danas su u društvu i prostoru najugroženija djeca i starci jer se u određenoj dobi ne mogu još ili više brinuti za opstojnost sami o sebi, a tek potom po potencijalnoj ugroženosti dolazi ostala populacija.

– Politički, interesni, materijalni, financijski, radni, sigurnosni, egzistencijalni, razvojni i svaki drugi odnos trebao bi biti u slijedu s postavljenom i povijeno potvrđenom civilizacijskom logikom.

– Prihvaćanje u vrijednosnom smislu stanovništva kao najvećeg društvenog i prostornog blaga ne može biti politička razdvojenost i različitost, a pogotovo to ne može biti njegov nestanak.

– Politička se različitost ne može mjeriti prema stanovništvu u demografskom revitalizacijskom smislu, ne želi li se tražiti u demografskoj dekadenciji smisao političkog izvršnog djelovanja.

Vjerovanje u budućnost

Vjerovanje u budućnost osnovna je politička paradigma koju neće niti mogu negirati političke različitosti, iako se u Hrvatskoj, pa i diljem Europe, nastoje na neoliberalnim temeljima promovirati apsolutne društvene i prostorne slobode. Slobode u zajednici s različitostima i potrebama naravno ne mogu biti apsolutne, kao što uostalom nema apsolutizma u uređenosti niti na putu prema izvjesnoj budućnosti. Vjerovanja u budućnost nema u društveno i prostorno definiranim okvirima bez postojanosti ljudske populacije, ali ne samo vjerovanja nego nema ni budućnosti na temeljima samo prostorne izmjene stanovništva, kakvu u stihijskoj formi zagovara uvjetno rečeno europski i svjetski “modernizam”.

Učestalo pozivanje u Hrvatskoj na europske vrijednosti s izvršnih političkih pozornica u uvjetima nestanka najveće hrvatske vrijednosti (stanovništva), samo je potvrda nerazumijevanja ili neprihvaćanja vjerovanja u budućnost nacionalnih civilizacijskih vrijednosti. Depopulacija, nestajanje, izumiranje, prirodni nestanak, prostorno pražnjenje, nestanak učenika osnovnih i srednjih škola, starenje bez pomlađivanja, ugrožavanje temeljnih državnih sustava, smanjivanje radne aktivnosti, slabljenje djelatnosti bez radne snage i općenito ugrožavanje ukupnog razvoja i sigurnosti (uz pojedinačne statističke oscilacije trenda koje političarima ukazuju na njegovu neupitnu promjenu bez ikakvog strateškog poticajnog utjecaja), nasuprot europskim vrijednostima kojima smo preplavljeni.

Ipak, vjerovanje ostaje temelj ljudskog misaonog i spoznajnog iskoraka prema budućnosti, samo što su u Hrvatskoj uz vjerovanje potrebni i razum i politička volja kako nastavak ne bi bio prema nestanku. Zato je politički povratak na hrvatske civilizacijske i općenito društvene i prostorne vrijednosne kategorije, uz uvažavanje ostalih dosegnutih, izvjesna hrvatska budućnost kao odmak od postojeće demografske destrukcije.