Dogodilo se na današnji dan: Bitka za Tulove grede

Na početku ovog tjedna u Domoljubnim minutama spomenuli smo se kako je nakon operacije „Maselnica“ krajem ožujka 1993. godine stabilizirana crta bojišnice na Velebitu, ali i napomenuli kako su pobunjeni Srbi i dalje upadali u teritorij pod kontrolom hrvatskih snaga. Jedan takav dogodio se na današnji dan, 4. travnja 1993. godine. Tog dana neprijatelj se privukao položaju Hrvatske vojske na Tulovim gredama.

U okršaju su poginula trojica pripadnika 133. brigade – Slavko Jaranović, Željko Vukelić i Martin Farkaš. Potpukovnik Pavao Samardžić, zapovjednik iz 4. lake brigade Srpske vojske Krajine proslijedio je nadređenoj Komandi 7. korpusa izvješće o tom događaju u kojem stoji: 

„Na neprijateljske napade naša artiljerija uzvratila je po utvrđenim ciljevima. Istovremeno je izvršena planirana artiljerijska podrška za pješadijski napad za oslobađanje Tulovih greda. Vođena je žestoka artiljerijska paljba. Neprijatelj je ušutkan i primoran na pasivnost. U žestoko vođenoj artiljerijskoj i pješadijskoj borbi naše snage nanjele su neprijatelju znatne gubitke i u 12:50 časova zaposjele Tulove grede bez gubitaka. U borbama za Tulove grede neprijatelj je imao 5-6 poginulih, a ostali su se panično razbježali. Naše jedinice drže dostignute položaje, vrše utvrđivanje, maskiranje, izviđanje i osmatranje.“

Ipak, pokazalo se kako je njihovo veselje bilo kratkog vijeka. Zapovjednik Samardžić već idućeg dana obavijestio je komandu 7. korpusa o porazu svojih snaga:

„Ustaška artiljerija je jučer poslijepodne gađala širi rajon općine Obrovac i Tulove grede. Naša jedinica na Tulovim gredama usljed dejstva ustaške artiljerije napušta položaj i zauzima položaj u rejonu Golića. Tom prilikom ranjena su tri borca od kojih su dvojica lakše ranjena, a jedan teže i on je prebačen za Knin u bolnicu. (…) Do daljnjeg nema puštanja kući.“

Za njihov poraz odgovorni su bili „Tigrovi“. Jedan od pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“ koji je sudjelovao u ovoj akciji bio je Grgo Tokić. Za potrebe knjige „Planinska satnija Velebit“, autora Tomislava Šulja, prisjetio se kako je zapovjednik Damir Tomljanović – Gavran, predvodio vojsku od koje je imperativno tražio zauzimanje tih položaja: 

„Pali su položaji, moramo ići nazad. Mi s dva-tri kamiona ‘110-kama’ idemo gore, u 7 sati. Tukli su nas s minobacačima. Znali su da smo tu, znao je i Gavran da tuku minobacači, ali nema veze. Sjeda u Defender i šibaj, vozi. On je jurio 70 km na sat po onim serpentinama, i sada dođeš na ravninu i tenk te vidi direktno s Glinice, gleda nas izravno, ali nema zastajanja, kamion juri iako tenk tuče, pršti kamenje sve uokolo. To je bilo po danu. Bilo je žestoko, imali smo pet ranjenih, ali smo vratili Tulove grede. Srbi su poslije pokušavali, ali u svim tim pokušajima odbijeni su odmah na početku napada. Pokušavali su i nisu odustajali od toga što su zacrtali. Kao i prvi put što smo oslobodili i taj drugi put smo krenuli isto s 20-ak ljudi i uzeli smo Tulove grede, gdje smo im ubili jednog i ranili ih pet-šest. Osvojili smo Tulove grede, postavili položaje i otvorili pogled prema repetitoru Ćelavac, Obrovcu, Gračacu, Alanu i Svetom Roku. Damir Tomljanović – Gavran je kao zapovjednik bojne došao do nas, zapovjedio da to moramo osvojiti i tako je bilo. Tulove grede bile su dominantna kota, ključ Velebita. Osim toga, da nismo osvojili Tulove grede ja ne znam da li bi se postavio pontonski most, jer s Tulovih greda oni vide teglenice što su dolazile s mora do Starigrada.“