Dogodilo se na današnji dan: Napad na Muć

Selo Muć u Dalmatinskoj Zagori podno brda Moseća prvi se puta u Domovinskom ratu na meti neprijateljskih projektila našlo 9. ožujka 1992. godine. Nažalost taj je napad odnio tri ljudska života. Od posljedica napada stradali su 14-godišnji Jure Blažević, 34-godišnji Ante Grubišić i 54-godišnja Ana Radman.

Dan je u Muću počeo kao i svaki drugi ponedjeljak, međutim sve se promijenilo kada su nad njim oko 17:30 eksplodirale kazetne bombe koje su ispustile smrtonosne mine, tzv. „zvončiće“. Ljudi, nenavikli na takvu pojavu bili su nepažljivi, a neke je ta nepažnja stajala života. Pri samom padu mina nitko nije stradao, međutim  Ani Radman srce nije izdržalo strah, a mnoge mine nisu se aktivirale pa su ih znatiželjni mještani krenulo sakupljati nesvjesni opasnosti koja prijeti od tog oružja, namijenjenog tome da nanese što više ljudskih žrtava. 

Nakon što je sakupio nekoliko mina, Ante Grubišić krenuo je doma no stradao je pri aktivaciji „paklene naprave“, a kraj njega teško je ranjena Božena Špar. Eksplozivne naprave sakupljala su i djeca. Tako je mladi Jure Blažević, polaznik 8. razreda u lokalnoj školi, uzeo minu kao igračku. Ona se aktivirala u kuhinji njegovog obiteljskog doma te ga usmrtila. Njegova sestra Vedrana i Mile Šegvić preživjeli su pukom srećom jer nije eksplodirala boca plina kraj koje se Jure igrao. Teško ranjeni prevezeni su u KBC Split gdje je Mile dao izjavu novinarima Slobodne Dalmacije:

„Dogodilo se to oko 17 sati. Nas desetak čulo  je eksploziju, a zatim pucnjavu. U prvi mah nismo znali o čemu se radi, ali nam je brzo postalo jasno da je u pitanju bomba koja eksplodira na određenoj visini. Kad je utihnula pucnjava pošli smo na mjesto gdje je najviše bombi eksplodiralo. Vraćajući se s tog mjesta, prolazio sam pokraj kuće moje prijateljice koja me pozvala na kavu. Dok smo u kući razgovarali ponovno je odjeknula eksplozija. U prvom trenutku osjetio sam jake bolove, ali sam nekako uspio izići iz kuće, a ljudi oko mene organizirali su prijevoz do ambulante u Muću. Odatle su me kolima Hitne pomoći, a njih su nam darovali Hrvati iz Njemačke, prebacili su Split gdje su napravljene dvije operacije. Očito su jugoarmiji došli posljednji dani, pa se osvećuje nad civilnim stanovništvom. Čim iziđem iz bolnice, tražit ću da me odmah uključe u Hrvatsku vojsku, iako sam i dosada bio na raspolaganju domovini.“