ĐOKOVIĆU, VELIK SI, ALI GADNO SI POGRIJEŠIO! Sud si pobijedio, ali ovim si potezom ugrozio nečiju tuđu slobodu

Spektakularni skandal, bizaran u svom nastanku, trajanju i perspektivi, a riječ je o situaciji s Novakom Đokovićem u Australiji, toliko je trivijalan i plitak da je sramota za cijelo današnje čovječanstvo.

I nema u tom nadmetanju dva ovna na brvnu, australskih vlasti i samog sportaša, ni slučajno pobjednika. Porazi su zajamčeni za obje strane, a najveći gubitnici smo svi mi, cijeli svijet, koji se morao opredijeliti za jednu ili drugu stranu.

I to sve u situaciji kada cijeli svijet stenje pod pandemijskom čizmom, kada milijuni ljudi umiru, kada nestaje normalan svakodnevni život… I što je u svemu najgore kada ne znamo što nam nosi sutra.

Đoković je pogriješio

U borbi protiv opasne pandemije, opasne nego što, da se ne bi igrali „stručnjaka” koji još uvijek tvrde kako je riječ o lakšoj prehladi, svaka je zemlja donijela svoja pravila i zakone. I svaka zemlja, da se razumijemo, ima pravo na to.

Borba protiv virusa tako ima nekoliko stotina inačica, koliko je i država ili pokrajina. I tu je temelj ove priče.

Kao što je prva cigla na spomenutom temelju i činjenica da svatko ima pravo na svoju slobodu, ali samo pod uvjetom da ne ugrožava tuđu slobodu. Jer, biti slobodan na način da nekome drugome uzmeš slobodu jest sve samo ne ona prava, iskonska, nesputana sloboda. Sloboda jest iskonska sloboda samo ako je sloboda za sve.

Tu je prvu grešku napravio Novak Đoković. Bez sumnje, jedan od najboljih sportaša današnjice, nesumnjivi humanist, dokazanog velikog srca i nesebičnog globalnog djelovanja. Unatoč svim epitetima i komplimentima način na koji je htio zaobići zakone zemlje u koju je ušao ne potpada pod poteze koji zaslužuju komplimente ili pohvale. Naročito s onom igrom da je prebolio virus u dane kada se družio s malom djecom. Naprotiv… On je svojom slobodom, jer nije se želio cijepiti, ugrozio možda nečiju tuđu slobodu. Kad su Australci donosili odluke o cijepljenju gledali su i na takav način. Ta država ima pravo na to.

Australija je uistinu pravno uređena zemlja, čak i silno oštra u zaštiti zakona i svojih pravila. I u pandemijskom svijetu je uz Kinu bila najpoznatija po rigoroznim izolacijskim mjerilima i pravilima. Zbog nekoliko zaraženih Australci bi zatvarali cijele kvartove i gradove. To je bio njihov način borba za čuvanje zdravlja nacije. Svidjelo se to nama ili nekome ili ne!

Dolazak Novaka Đokovića na teniski Australian Open u pravnom smislu Australcima znači isto kao i dolazak nepoznatog skitnice. Još su u konkretnom slučaju oboje necijepljeni i posve je shvatljivo da su australske vlasti posegnule za ovakvim tretmanom prema proslavljenom tenisaču.

Svijet se odmah podijelio, ne samo prema simpatijama već prema ideološkim, antropološkim, vjerskim i svim inim mjerilima. Uostalom, svijet je oko pandemije podijeljen od prvog trenutka.

I sad dolazimo do apsurda i paradoksa. Čovjeku kojem je pomoć najmanje potrebna, a riječ je doista o Novaku Đokoviću, bez obzira što ga neki smatrali idolom ili simbolom protiv pandemijskih ograničenja i okova, poruke podrške dolaze sa svih strana. Naravno, najviše iz Srbije čiji je ponosni građanin i sportaš, ali i iz našeg društva, mnogih dijelova svijeta…

Ljudi umiru ispod respiratora, od gladi, bijede, beskućništva, hladnoće, skitnje, cijelo čovječanstvo se nalazi u najgoroj krizi od Drugog svjetskog rata. Nakon dugo vremena ne znamo što donosi sutra, a najveći globalni problem, uostalom to je naslovna priča baš svih svjetskih medija, jest Novak Đoković i njegova želja da pošto-poto nastupi na jednom teniskom turniru gdje smiju nastupati samo oni koji su se podvrgli cijepljenju. I njemu se pomaže, za njega se prosvjeduje, tko „šiša” bolesne, gladne, umiruće?

Pa, što da pomislimo nego da je cijeli svijet postao jedna neuredna umobolnica u kojoj se svi brinu za onoga kojem je briga najmanje potrebna. I osoblje i pacijenti.

Ne, nije ovo ultimativna kritika Novaka Đokovića, njegovog oca, naroda kojem pripada, onih koji ga vole i simpatiziraju. Ovo je stvarna slika situacije u kojoj smo svi gubitnici, čak i već od australskih vlasti i upravo Novaka Đokovića.

Jer, Novak Đoković nije i ne smije biti problem čovječanstva, borbe protiv pandemije, a o tlapnjama o univerzalnoj pravdi da i ne govorimo.

„Slučaj Đoković” treba samo staviti na mjesto gdje mu pripada i u stvarni kontekst. U vremenima kada milijuni ljudi umiru, a kada je cjepivo, iako ne idealno ali jedino oružje za spašavanje života, otvoriti put Đokoviću da radi što hoće nije ništa drugo nego presedan koji bi mogao postati opasan poput nuklearnog oružja.

Pritom svjedočiti mitinzima kojih smo se mi nagledali, a i mnogi zbog posljedica istih stradali, jest užasavajuće. Gađati u Beogradu australsko veleposlanstvo teniskim lopticama, sukobljavati se u Melbourneu s australskom policijom ispred Đokovićevog smještaja, pa to je bilo teško zamisliti i u mašti. A evo to gledamo u direktnim prijenosima.

Kao da cijeli svijet nema nekog drugog posla. Kao da živimo u idealnim vremenima pa imamo vremena za dokolicu.

Za kraj, u izoliranom objektu gdje je boravio Novak Đoković bio je i jedan mladić koji je tamo devet godina. I onda su tupavi novinari došli njemu da ga pitaju što veli na „slučaj s Novakom Đokovićem”.

Njegov odgovor kaže sve. I objašnjava svijet u kojem (ne)živimo:

“Tužno je to što su me mnogi novinari kontaktirali, da me pitaju o Novaku Đokoviću. U kavezu sam već devet godina, danas sam napunio 24 godina, a vi želite da vam pričam o tome. Pretvaraju se da im je stalo pitajući me kako sam i onda traže informacije o Đokoviću”.

Zar zaista svi mi, pa i pisac ovih redaka, nemamo drugog posla?