VIJESTI Najčitanije
Domoljubna poezija: Popušio sam mladost
Popušio sam mladost
negdje na nekoj čuki, promrzao,
glumeći da me nije strah.
iza porušenih stabla ili u rupi,
najudaljenije što se od života
moglo biti.
Padalo je lišće po nama,
padao je snijeg,
kiša je padala po nama
i sunce nam se rađalo
i umiralo iza nepoznatih brda.
Stresao sam ideale sa sebe,
kao pseto mokro kad izađe iz vode,
obukao luđačku košulju, pogledao se u ogledalu, našepuren,
misleći da mi dobro stoji.
Popušio sam mladost na nekoj nepoznatoj čuki
jer sam dragovoljno pristao biti ubrojiv.
Išao sam daleko od kuće braniti svoj dom.
Spavao u domu kojeg je netko glavom bez obzira ostavio.
Udisao garež drugih domova poslije kiše.
Sipali su sumpor u rovove da nas zmije ne grizu.
Dijelili su nam besplatno cigarete.
Sipali su nejestiva variva iz ogromnih kazana.
Sipali su maglu.
Sipali su prašinu.
Otvarali smo stvarnost iz konzervi.
Čuo sam pjev uplašene ptice u šumi i uzaludno čekao da sleti
na izmasakrirano granje stabala iznad moje glave.
Popušio sam mladost nečijim potezom ruke,
ucrtao je moje mjesto na vojnoj karti,
na kojoj sam treba biti kota ili toponim
sa nacionalnom zastavom zabijenom u leđa.
Išli smo ravno,
glavom kroz zid.
Padali su momci usput.
Padala su nevažna brda.
Padale su majčine suze na uredno složene stjegove.
Bog je bio baš na našoj strani.
Skinuo sam luđačku košulju, odavno.
Tražim odbačene ideale, svoje.
Umišljam, dolazi mi 20-i, a ne 50-i ,
prizivajući izgubljene rođendane.
I danas me strah rata.
Više ne dijele cigarete besplatno.
Pušim i dalje, al’ crtam svojom rukom,
svoje mjesto na karti,
uvjeren da Bog nema nacionalnost,
a mržnja ima.
Na kraju bilo kakve priče o politici, sada, uvijek, obavezno pustim vodu !!!
„Za mnom će vjetar, kad me sretne,
mrmljati neki osmjeh nov.
Krišom ću svima da podmetnem
pomalo svoga srca pod krov.
Zorom će okolo cvjeće rađati
gdje god sam iz krošnji visine pio.
I još će dugo ljudi pogađati
i neće znati ko je to."
Tekst Saša Stanković
Izvor:PDN/Foto: Ilustracija
