DRAGOVOLJAC PHILIPPE Normandiju zamijenio Baranjom: ‘Ovdje imamo spokoj, doma se ne vraćam, živciraju me političari‘
Početkom 1992. u Zadru se priključio postrojbama HOS-a, a kasnije je prešao u Gromove. Bio je i u bosanskoj Posavini, a i Mostaru
Kada se 1992. godine, kao dragovoljac Domovinskog rata, priključio postrojbama Hrvatske vojske, Philippe Guerin, jedan od 60-ak Francuza dragovoljaca koji su se borili u Domovinskom ratu, niti sanjati nije mogao da će se 30-ak godina kasnije iz rodne Normandije preseliti u Hrvatsku, Baranju, u Karanac. Upravo to dogodilo se prije nekoliko mjeseci, piše Glas Slavonije.
Philippeu i njegovoj supruzi Jessie svidjela se ‘‘plava kuća‘‘ u karanačkoj Kolodvorskoj ulici. Nisu dugo razmišljali i ubrzo su postali vlasnici ove nekretnine u baranjskom etnoselu. Prije rata u Hrvatskoj Philippe nije mnogo znao o bivšoj Jugoslaviji. U Francuskoj je bio profesionalni vojnik, dočasnik u francuskoj vojsci, piše Glas Slavonije.
- Padom Berlinskog zida shvatio sam da opasnosti od komunizma više nema. Samim tim napustio sam vojsku i zaposlio se kao vozač teških kamiona - priča. Živio je početkom 90-ih s djevojkom koja je odlučila otići u Veliku Britaniju. "Ako ti ideš tamo, ja ću u Hrvatsku, gdje je počeo rat", rekao joj je. Tako je i bilo.
Početkom 1992. godine u Zadru se priključio postrojbama HOS-a, a kasnije je prešao u Gromove. Kada su strani dragovoljci napuštali HV, završio je u bosanskoj Posavini, a potom u Širokom Brijegu, odnosno Mostaru. Sve skupa, ratovao je približno dvije godine. Nakon povratka u Francusku zaposlio se kao trgovac u Cannesu. Prethodio je prekid ranije započete veze s djevojkom koja je za budući život izabrala Veliku Britaniju.
- U Cannesu sam radio do 1996. godine, kada sam preko prijatelja upoznao američkog časnika koji je predložio da se priključim postrojbama IFOR-a u Bosni i Hercegovini, ali ne kao vojnik, nego kao logističar. Došao sam na probu i ostao. Završio sam na Kosovu, ali mi se tamo nije svidjelo. Povratkom kući, 2001. godine, razmišljao sam što dalje i odlučio sam baviti se turizmom. Završio sam trogodišnji fakultet, u međuvremenu sam se oženio i zajedno sa suprugom osnovao agenciju Balkans Discovery Tours. Jedan od aranžmana je i posjet Slavoniji i Baranji - objašnjava Philippe Guerin te nastavlja kako je pala odluka da kupe kuću negdje u Hrvatskoj. Prilično dugo razgledavali su oglase. Budući da su sa sela, isključili su urbane sredine, ali i jadransku obalu.
- Svaka čast Dalmaciji, no naša je želja bila ravnica. Odustali smo od krasne kuće u Zagorju, budući da je to brdovit kraj. Svidjela nam se i drvena kuća u Srbu, ali to je selo bez crkve i bez ijedne hrvatske zastave. I, naposljetku, Jessie mi je pokazala plavu kuću u mjestu Karanac. Nazvali smo vlasnika, našli se s njim i ljetos kupili stariju kućicu - priča Philippe. Najprije je u dvorištu postavio veliki jarbol s hrvatskom i zastavom Normandije, a potom počeo obnovu. Kuću u Karancu odlučili su pretvoriti u mali raj u kojem će uživati kada budu u mirovini. Doduše, Philippe će u njoj boraviti češće, a Jessie, koja ima svoj posao u Francuskoj, nešto rjeđe. U Francusku će zajedno otići već ovoga tjedna, no Philippe će se brzo vratiti...
Tijekom svoga boravka u Karancu, od kolovoza ove godine, Philippe svakodnevno radi na obnovi. Planira štošta. Nakon što promijeni krovište, sagradit će ljetnu terasu i mehaničku radionicu. Jednu prostoriju pretvorit će u biblioteku, a u potkrovlju planira napraviti izložbeni prostor za njegovu zbirku starih telefona, gramofona, fonograma, vojnih kaciga…
- U Francuskoj više ne mislim živjeti. Na živce mi idu tamošnji političari, zakoni, imigracija... Vi kažete da je porez u Hrvatskoj visok, a u Francuskoj biste se ubili od plaćanja - priča.
Ovo mu nije prva starija nekretnina koju je kupio. U Francuskoj je, naime, vlasnik dvorca iz 13. stoljeća, koji je potpuno obnovio. U Baranji im se sviđa. Ljubazni ljudi, odlična gastroponuda, mir i spokoj, samo su manji dio razloga zbog kojih im je Baranja već sada prirasla srcu.
Philippe ne pije alkohol, ali zna da su u Baranji vrhunska vina, što potvrđuje Jessie.
No ne mogu shvatiti da većina ljudi u vino ulijeva - vodu.
- To se u Francuskoj ne radi. Treba uživati u čistom vinu, objašnjava.
