Dubravka Vukoja: Intervju sa dr. Maricom Topić - Dokicom

- Mi smo sestre iz Domovinskog rata, vežu nas rat, isti ciljevi za slobodnom i neovisnom rodnom grudom: hrabrost, ljubav prema Domovini, ljubav prema bratu suborcu, odanost, odvažnost, ratne rane, sloboda, poginule sestre i braća te povjerenje – ratna liječnica , Marica Topić i ratna novinarka, Dubravka Vukoja.

- Nema veće radosti od naših kratkih susreta na različitim obljetnicama stradavanja naše braće i sestrinskog zagrljaja, kada se veselimo još jednoj godini života iza nas. „ JOŠ SMO TU, BOGU HVALA „ – kažemo, gotovo uglas!

- Sjećanja na ubijenu braću i sestre, psihičke i fizičke ratne rane, kronične bolesti nastale kao posljedica svih ratnih strahota naši su Križevi koje nosimo na svojim umornim leđima, sjećanja iz rata ne blijede, rane ne zarastaju a tek nepravde koje moraš promatrati “vezanih ruku“ jer mi više nikome ne trebamo, generacija smo zaboravljenih ljudi u viru novih likova kojima su stvaranje Domovine Hrvatske, dragovoljci i dragovoljke neka daleka nepoznata prošlost, nedostojna da se bar u nekom školskom udžbeniku spomenu naša imena ! Međusobno se tješimo, jadamo i godinama već čudimo, kako tu u našoj neposrednoj blizini slobodno šeću naši neprijatelji koji su se uvukli čak i u politički život Hrvatske za koju su poginuli naši najbolji vitezovi.

- Marica Topić - Dokica je jedna od heroina iz Domovinskog rata, kojoj su roditelji, brat i branitelji smisao života. Životni put, lijepe mlade Hercegovke ispunjen je životnom gorčinom i borbom : teška kronična bolest , gubitak djeteta, i stalna briga o braniteljima oboljelim od PTSP-a samo su dio njezinog životnog puta kojim sporo hoda ali visoko uzdignute glave. Bez obzira na zdravstvene probleme vi ste još uvijek vrlo aktivna.

- Specijalna bolnica Lipik je zapravo moj drugi dom, kao specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije - voditeljica sam jednog odjela. Moj život ne bi stao u stotine knjiga, no, posebno poglavlje mog života su „moji dečki“ o kojima sam se brinula za vrijeme rata, kao liječnica i dragovoljka. O tim dečkima brinem i danas, kako u Specijalnoj bolnici, tako i kao predsjednica Udruge hrvatskih branitelja oboljelih i liječenih od posttraumatskog poremećaja Pakrac – Lipik. Od milja su me prozvali „Dokica“ a posebna mi je radost kada mi dođu u posjetu branitelji iz drugih krajeva Hrvatske koji su bili sa mnom na ratištu ili kojima sam spasila život.

- Doktorice Marice, vratimo se u proljeće 1990.godine, kada ste prvi put došla u Lipik i započinjete novi život?

- Rođena sam u Mostaru od oca Ivana i majke Katarine na čiji sam ponos, završila Medicinski fakultet u Sarajevu. Zaposlila sam se u Mostarskoj bolnici da bi kroz neko vrijeme zbog boljih uvjeta rada otišla u Gradačac. Nažalost, u Mostaru sam izgubila sina jedinca i zbog neopisive tuge i bolnih uspomena na njega, više uopće nisam mogla funkcionirati, sve me je podsjećalo na njega. Doslovno sam vegetirala. Moji divni roditelji tada su shvatili da mi je život u opasnosti i zaključili da je najbolje da se maknem od groba voljenog sina i da prihvatim posao u Lipiku. Gostoljubivi Slavonci su me izvanredno prihvatili a posebno djeca bez roditelja u Domu za nezbrinutu djecu. Lipiku sam dala najljepše godine moga života, ovdje su svi koje volim: moji brižni roditelji , brat Dragan, branitelji, brojni kumovi i ljubimica Rina. Iako, sam već stekla uvjete za mirovinu, još uvijek radim i radit ću dok ću god moći hodati, rad nam je ujedno i dobar vid psihoterapije da ne mislimo na ratne događaje - kaže doktorica Marica.

- Kolovoz, 1991.godina, na Lipik pada prva granata!?

- Nikada neću zaboraviti to jutro i tu granatu, koja je pala na Dom za nezbrinutu djecu. Užas ! Djecu evakuiramo u Selce. Započinje rat na području gdje žive dobro naoružani i pripremljeni domaći izdajnici srpske nacionalnosti. Svi smo bili nespremni za rat, za tone srbočetničke mržnje prema nama Hrvatima! Ostajemo šokirani da su upravo ti naši dojučerašnji susjedi živjeli uz nas, slavili smo zajedno rođendane i vjenčanja a ti isti „komšije“ bili su spremni oduzeti nam život…

- U rujnu 1991. s liječnicima odlazim u Vukovar iz kojega se vraćam kukuruznim putem izvlačeći konvoj s posljednjim spašenim ranjenicima iz Vukovarskog pakla. Odmah nakon povratka na Pakračko bojište u selu Obrijež , organiziram ratnu ambulantu, unatoč bolesti koja se je od stresa dodatno pogoršala. Bez obzira na bolove nisam se htjela povući s ratišta ! To je neobjašnjivo koji je žar domoljublja tada tinjao u našim srcima, prisjeća se, ratna legenda, Marica Topić.

- Koja su Vaša sjećanja, vezana za drugu ratnu godinu u Lipiku, 1992. Rat traje, dolaze nam mirovne snage UNPROFOR-a. Puno je ranjenih, siročad iz Lipičkog doma ostaju bez krova nad glavama, teški psihički bolesnici u svojem svijetu ne shvaćaju da oko njih bijesni rat. Kako ste se nosila sa situacijom ratnog užasa?

- Iako je Lipik tada oslobođen, rat u Hrvatskoj još uvijek traje a mir je bio godinama daleko! Život na Pakračko- Lipičkom području na samoj crti razdvajanja bio je nesiguran i napet, unatoč nazočnosti UNPROFOR-a. Svakodnevni incidenti i provokacije neprijatelja i petokolonaša postali su normalna svakodnevna pojava ali unatoč opasnosti u nama nije bilo straha.

- U noćima bez sna, stalno sam razmišljala kako obnoviti zgradu razrušenog dječjeg doma, priča danas doktorica Topić :“Ja sam ostala bez sina, ta dječica su ostala bez roditelja i ta mi je tuga slamala srce ! Znala sam da je to moja životna misija koju moram odraditi ali kako, kada i s kim jer su trebala značajna financijska sredstva !?“

- Kada se najmanje nadamo u životu, Bog nam pošalje nekoga u život, tako sam i ja upoznala , zapovjednika britanskog kontingenta međunarodnih snaga, pukovnika Marka Cooka koji je došao u Lipik u ljeto 1992. Prvo, sam mu pokazala razrušeni dječji dom, kao Britanski iskusni časnik, ostao je šokiran jer nije mogao vjerovati da su srbočetnici gađali prvo bolnicu, crkvu i dječji dom, prisjeća se doktorica tih dana.

- Cijelo to vrijeme, kao da ste zaboravila na doktoricu „Maricu Topić“, davala ste se zadnjim snagama bolesnicima, ranjenim braniteljima i malim ratnim „ beskućnicima“ o kojima ste brinuli kao biološka majka.

- Stres, premorenost, nedostatak lijekova za Vašu kroničnu bolest, tijelo nije izdržalo. Bila ste doslovno na rubu života i smrti kada su Vas dovezli u Zagrebačku bolnicu . Kakav je to osjećaj , kada do jučer spašavaš tuđe živote a onda nemaš snage spasiti svoj vlastiti život!?

- Nažalost, završila sam na odjelu intenzivne njege, spojena na infuziju i aparate, sve je bilo neizvjesno i prvi puta u životu sam pomislila :“To je moj kraj“! Moja posljednja želja bila je , tko će djeci izgraditi dom i vratiti ih u Lipik, to sam rekla i našem velikom prijatelju, Marku Cook-u koji me je došao posjetiti u bolnicu- suznih očiju priča doktorica Topić. Prijateljski i vojnički odlučno mi je tada rekao: „Neću tražiti nikoga, ti i ja ćemo to napraviti!“ Kao liječnica, nisam mogla vjerovati da ću preživjeti ali dogodilo se je čudo, vratila sam se u moj Lipik.

- Puno je lijepih epiteta vezano uz Vaše ime, uvijek mislite prvo na druge ljude oko sebe. Ostvaren je Vaš ratni san, uspjela ste sa pukovnikom Cook-om ostvariti humanitarni projekat za koji ste animirali čak i predsjednika dr. Franju Tuđmana. Uz nas dvoje u projekat je bio uključen i tadašnji ravnatelj doma Goran Nikles. Na radost djece, obnovili ste njihov dom, potpuno devastiran od neprijateljskog razaranja. Kažite nam nešto više o tom plemenitom projektu ?

-

- Direktor projekta izgradnje doma, pukovnik Cook, animirao je inozemne donatore, išao je u Engleskoj po crkvama, kod londonskih vatrogasaca i kod različitih organizacija prikupljajući funte. Veliku ulogu u cijelom projektu odradio je i pukovnikov prijatelj, novinar BBC Martin Bell, zahvaljujući objavi u vijestima cijela Engleska je tada čula za Lipik, za rat u Hrvatskoj i za dječji dom koji je bio meta neprijateljske artiljerije. Pomoć je stizala sa svih strana, bili smo presretni!

- Ja sam se povezala sa hrvatskom dijasporom od daleke Australije, Amerike, Novog Zelanda do svih europskih zemalja. Puno mi je pomogao i pokojni ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik dr. Franjo Tuđman koji mi je odmah obećao da će Vlada RH pokriti 50 posto troškova za izgradnju doma, kaže: “Ja se ne sjećam od sreće i uzbuđenja kako sam uopće izašla iz predsjednikova ureda na Pantovčaku!“

- Od ljeta 1992. do prosinca 1993., trajali su građevinski radovi na našem dječjem domu, radili su brojni mještani i engleski vojnici. Ja sam se brinula za hranu i smještaj i za svu ostalu prateću logistiku.

- Uoči samog Božića, 15. prosinca 1993.,usred rata u Hrvatskoj a Lipik je još uvijek bio na agresorskoj meti otvorili smo vrata doma za djecu bez roditelja. Čudesno je bilo vidjeti taj smijeh i radost djece koja su se nakon progonstva vratila kući u Lipik.

- Uporna i odvažna, preslabe su riječi za nadljudsku ljubav koju i dan danas, dajete svima oko sebe a u isto vrijeme u Vama je legendarna ratna liječnica Marica, brinete se za branitelje i veterane a posebno za domsku djecu koja Vas zovu „teta doktorica Marica“ . Zbog dijagnoze koju imate mogla ste davno biti u mirovini ….što je to u Vama što Vas stalno diže i pokreće?

- To je vjera u Boga i more ljubavi u meni koje nesebično dijelim ljudima koje volim. Ništa ne tražim za uzvrat, jer život je samo jedan i živimo ga od danas do sutra…

- Što za Vas znači engleski pukovnik Mark Cook , koji je 1992.godine došao po zadatku u Lipik ?

- To je jedan od mojih najboljih prijatelja u životu! Osigurali smo djeci dom i ostvarili moj životni san!

- Predsjednica ste i Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a. Iako ste po godinama vrlo blizu, oni u Vama vide „majku“ i najbolju prijateljicu! Broj Vašeg privatnog telefona dostupan im je 24 sata, pomažete im u svim životnim problemima.

- Dobitnica ste brojnih odličja, zahvalnica i plaketa. Što Vam ona danas znače!?

- Odlikovana sam Spomenicom Domovinskom rata, Redom hrvatskog trolista i Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. O mojem životu pisali su brojni novinari po svijetu a BBC je snimio dokumentarni film „Usprkos svemu“ i HRT film „Tri moja pakla“.

- Po Vašem mišljenju, što je trebalo učiniti još „ jučer“ da bi naši najveći Hrvatski sinovi koji su branili i oslobodili Hrvatsku bili zadovoljni !? Svakodnevno se i kao liječnica i kao predsjednica udruge susrećete sa tužnim braniteljskim sudbinama, nažalost, i sa suicidima poznatih Vam i dragih ljudi od kojih neki i 30 godina iza Domovinskog rata, zbog nerazumne birokracije i službenika iz resornih službi koji ne razumiju patnju, bolesti i traume naše braniteljske populacije.

- Po mojem mišljenju, svi koji smo bili dragovoljci i sudionici Domovinskog rata, zaslužili smo ipak malo Više poštovanja u društvu, branitelji ne bi smjeli danas živjeti na rubu egzistencije i biti gladni , jer ipak smo mi generacija koja je stvorila Domovinu Hrvatsku a svaki dan nas sve više umire od bolesti, tuge, razočaranja ili od starosti!

- Moram Vas pitati na kraju našeg razgovora, koji ste dobili vojni čin za sav Vaš doprinos u ratu kao dragovoljka i ratna liječnica ?

- Nažalost, imam samo čin vojnika. Kada sam pitala jednog našeg umirovljenog generala, zar nisam zaslužila više, rekao mi je da nisam bila u „redu“ kada su se dijelili činovi. Moram priznati, da me je ostavio bez riječi.

-

Napisala: Dubravka Vukoja