ĐURĐEVČANIN NA KLUPI TAĐIKISTANA Hrvat nije bježao od rata, preživio je bombaške napade, a sada mu se divi cijela Azija
Osebujni Đurđevčanin Petar Šegrt odveo je reprezentaciju Tadžikistana u četvrtfinale Azijskog prvenstva
Naš Đurđevčanin, 57-godišnji izbornik nogometne reprezentacije Tadžikistana Petar Šegrt, dan uoči susreta s UA Emiratima u Dohi, na press konferenciji na stadionu Al Rayyan sjajnoga raspoloženja rukovao se sa svim novinarima, čak i kamermanima. Neuobičajen, nevjerojatno simpatičan potez jednoga izbornika nasmijao je sve prisutne, a istodobno ilustrirao ozračje u kojemu je reprezentacija Tadžikistana dočekivala najveću utakmicu u svojoj povijesti.
A u njoj je u nedjelju navečer i pobijedila favorizirane UA Emirate, 5:4 na jedanaesterce (1:1 nakon 120 minuta) plasirala se u četvrtfinale Azijskoga prvenstva i donijela neopisivo slavlje u Tadžikistanu, zemlji središnje Azije od deset milijuna stanovnika. Petar Šegrt svladao je mnogo zvučnije ime na klupi reprezentacije UA Emirata, Portugalca Paula Benta!
Tko je uopće Petar Šegrt i kakav mu je bio životni put? Izbornik Tadžikistana postao je krajem siječnja 2022. godine. U glavnom gradu Dušanbeu, prenio nam je tada, doživio je topao, srdačan doček, pa je i inauguralna presica protekla u naglašeno prijateljskom ozračju. Bilo je i smijeha, kada su Šegrtu lokalni novinari kazali da su mu na društvenim mrežama u Tadžikistanu dali nadimak – Einstein.
Albert Einstein bio je fizičar, a kakav je 'hrvatski Einstein'?, pitali su tada Šegrta.
- Imao sam puno nadimaka kao trener. Zvali su me Arhitekt, zvali su me ocem igrača, a u Afganistanu sam bio Čovjek nade. Prvi put čujem za nadimak Einstein. Ako se on navijačima Tadžikistana toliko sviđa, slobodno me zovite Einsteinom – odgovorio je Šegrt i nasmijao punu dvoranu novinara.
- Tadžikistan je siromašna zemlja srednje Azije, zemlja iznimnih prirodnih ljepota i prvoklasne hrane. Njihova kuhinja slična je našoj. Ljudi su me na prvu osvojili, pa ću nastojati, kao što sam činio oduvijek, što više vremena provesti tamo, naučiti njihov jezik. Rekao sam im da sam po mentalitetu Nijemac, jer u Njemačkoj živim dulje od pedeset godina, a po krvi, u duši Hrvat - ispričao nam je tada Šegrt.
Radio je kao trener u Njemačkoj, Austriji, Indoneziji, u BiH, na Maldivima, Afganistanu, sada Tadžikistanu.
- Priznajem, sa mnom nije lako živjeti, jer moj je život posvećen nogometu. Nisam oženjen, nemam djecu – kazao nam je i dodao:
- Najteže mi je bilo kada sam 2008. godine bio izbornik reprezentacije Gruzije, u vrijeme ratnoga sukoba s Rusijom. Tada nisam želio napustiti Tbilisi, iako su me i moja tadašnja djevojka, i prijatelj Joachim Löw nagovarali da se vratim. Govorili su mi tada – 'dođi kući, to nije tvoj rat' - ali kakav bih ja bio izbornik kada bih u takvim trenucima napustio svoje ljude? Ja nisam izbornik radi novca, meni je taj posao puno više od toga. Tada sam držao govor u Tbilisiju pred 200 tisuća ljudi – prisjetio se Šegrt.
U to vrijeme vodili ste u utakmicu protiv Portugala i Cristiana Ronalda.
- Izbornik im je bio Scolari, a igrali su Ronaldo, Deco, Pepe, Carvalho, Simao... Bila je to prijateljska utakmica uoči Eura. Bili smo poraženi 0:2, a Ronaldo nam nije dao gol. Razgovarao sam tada s njim, učinio mi se kao vrlo drag, pristojan, jednostavan mladić – priča Šegrt.
Jednom zgodom trebao je voditi reprezentaciju Afganistana protiv Tadžikistana, ali nije putovao na utakmicu.
- Predsjednik nogometnog saveza tražio je od mene da na put u Dušanbe povedem igrača za kojega se znalo da je namještao utakmice. Odbio sam to, a zauzvrat su mi oduzeli putovnicu i sav novac. Bio sam ostao u Kabulu, bez ičega, bez ikoga svoga. Bili su to teški dani...
Tadžikistan je četvrta islamska zemlja u kojoj ste dobili posao. Očito uživate ugled u tom dijelu svijeta.
- Ja sam čovjek koji je prošao cijeli svijet, upoznao puno različitih kultura i uvijek sam se znao prilagoditi. Respektirao i poštivao svačije običaje, nastojao sam se zbližiti s pukom, svugdje sam želio biti više od običnog izbornika, iako je nogomet moja glavna preokupacija. U svim zemljama učio sam tamošnje jezike i njima se služio. U Indoneziji i na Maldivima to je bilo lakše, jer mi nisu zamjerali ako bih pogriješio u izgovoru ili odabiru riječi. U Afganistanu je bilo drugačije; tamo se nisam usudio govoriti njihovim jezikom jer oni neznanje jezika smatraju uvredom – istaknuo je Šegrt.
