Dva pitanja koja Aleksandar Stanković, na žalost, nije postavio episkopu Jovanu

Gostovanje episkopa slavonsko-pakračkog Srpske pravoslavne crkve Jovana na HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 izazvalo je kontroverze. Razgovaralo se o puno toga, ali postoje najmanje dva pitanja koja je Aleksandar Stanković mogao postaviti episkopu Jovanu u HRT-ovom Nedjeljom u 2 – a nije. 

Mjerodavan za pitanja genocida

Podsjetimo, među ostalim, episkop je bez argumenata postavio dr. Esther Gitman u isti “koš” s izraelskim povjesničarem Gideonom Greifom, čiji je rad u Srbiji označio kao dio “paradržavnog projekta” s ciljem inflacije broja žrtava u Jasenovcu i kategorički ga odbacio kao irelevantnog. Kontroverzija leži ponajprije u tome što ni po čemu nije razjasnio kako se u to uklapa gđa Gitman koja se Jasenovcem nije bavila, a čiji rad je međunarodno verificiran i potpuno samostalan, dakle nije dio nikakvog državnog ili paradžavnog projekta. 

U tom smislu, voditelj je imao mogućnost postaviti jedno pitanje koje, na žalost, nije bio postavio. 

Naime, episkop Jovan je svoju tvrdnju o Greifu i Gitman legitimirao na sljedeći način:

“Ja sam predsjednik uprave Muzeja žrtava genocida u Beogradu što je državna institucija Srbije koja se bavi pitanjima 2. Svjetskog rata. Znači, moje mišljenje je mjerodavno. A ako netko želi čuti stav Republike Srbije o bilo kojem pitanju o 2. Svjetskom ratu za to je zadužen Muzej žrtava genocida.”

Kako bi episkop definirao genocid nad Srbima?

Premda se pitanje voditelja odnosilo na njegovo opiranje inflaciji broja žrtava, bilo je moguće postaviti i sljedeće pitanje: Tko je i kada utvrdio da je tijekom Drugog svjetskog rata počinjen genocid nad Srbima? 

Naime, kako je episkop mjerodavan kao čelnik institucije koja se bavi, kako je sam rekao, upravo time, onda je bez sumnje bio u poziciji dati konkretan i detaljan odgovor na to pitanje.

Podsjetimo, danas je mjerodavna definicija genocida ona razrađena u Konvenciji za prevenciju i kažnjavanje zločina genocida, koju je donio UN 1948. godine. Sam izraz ‘genocid’, ali umnogome i sadržaj Konvencije, međunarodna zajednica duguje poljskom pravniku židovskog porijekla Raphaelu Lemkinu, koji je razradio modernu definiciju genocida za koju je ustanovio pet parametara.

Na osnovi istraživanja nacističkog terora u Poljskoj, objavljenog u obliku knjige pod nazivom „Vlast sila osovine u okupiranoj Europi“ 1944. godine, ustanovio je kako se politika koju se može označiti genocidnom sastoji od 1) masovnog ubijanja na osnovi grupne pripadnosti 2) nanošenja teških tjelesnih i mentalnih ozljeda pojedincima na osnovi pripadanja grupi 3) planiranog otežavanja životnih okolnosti članova grupe sa „sračunatim ciljem njezinog uništenja“ 4) uvođenjem različitih mjera kako bi se smanjilo fertilitet i/ili natalitet određene grupem, poput promicanja pobačaja, otežavanja životnih uvjeta trudnim ženama i sl., te konačno 5) prisilno odvajanje djece iz obitelji. 

Važno je to što, kako je istakao Lemkin, svih 5 pokazatelja genocida zapravo odnose na uništenje identiteta etničke skupine, u ovom slučaju porobljenih Poljaka.

Otud, konačna definicija kakvu danas nalazimo u Konvenciji glasi: „Djela poduzeta s namjerom uništenja, dijelom ili u cijelosti, nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine“.

Drugo moguće pitanje koje voditelj nije postavio tiče se teme o kojoj se između njega i episkopa Jovana razvio u jednom trenutku živahan razgovor.

Padobranski desant na Crnu Goru

Naime, episkop je ukratko opisao svoje iskustvo u JNA, gdje je jedan dio vojnog roka odslužio u sklopu 63. padobranske brigade u Nišu, gdje je stekao iskustvo skakanja padobranom. No, premda, po vlastitom priznanju, ne osobito sklon padobranstvu, morao je obnoviti ovu vještinu kad je postao kapelan iste brigade, sad u sklopu Vojske Srbije, 2002. godine. Uvjet koji su mu u jedinici postavili, kako bi kao takav bio prihvaćen, bio je da mora “ponovo skočiti”. 

Pitanje koje bi tu možda bilo zanimljivo, a nije bilo postavljeno jest: Kako episkop vidi svoje svećeništvo, kao i nesklonost, bilo vojnom bilo rekreativnom padobranstvu, ako se prisjetimo njegovog padobranskog dolaska u samostan Đurđevi stubi u Crnoj Gori?

Podsjetimo, episkop SPC-a budimljansko-nikšićki Metodije bio je ustoličen 26. rujna 2021., u manastiru Đurđevi Stupovi u Crnoj Gori. Arhijerejsku liturgiju i svečani čin ustoličenja predvodio je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, a episkop pakračko-slavonski Jovan pridružio se svečanosti tako što je iskočio padobranom noseći ogromnu srpsku zastavu. U tome mu se bio pridružio i pukovnik u mirovini i predsjednik padobranskog kluba veterana 63. brigade. 

Svećenik i specijalne postrojbe

Naravno, episkop nije bio jedini koji je pospješio osjećaj kako je tih dana na Crnu Goru izvršen desant, prisjetimo li se kako je u svrhu ustoličenja mitropolita Joanikija u samostanu Cetinje, 05. rujna iste godine srpski patrijarh Porfirije s vojnom pratnjom na zemlju te članice NATO-a sletio u helikopteru Vojske Srbije.

Premda je čin vojno-crkvenog zauzimanja Cetinja za Crnogorce imao po svemu sudeći veću političku i simboličku težinu, moglo bi se ipak reći kako je episkop Jovan, čisto po pitanju spektakla, tu gotovo ukrao show.

Nema dvojbe kako bi to pitanje, da je bilo postavljeno, odvelo raspravu o Jovanovom pomirenju duhovnog i vojnog poziva, kao i kombinaciji svećeničkog čina posvećena sa desantom specijalnih vojnih postrojbi u stranoj državi, u interesantnom pravcu.