Europa pred nuklearnom dilemom: Između američkog kišobrana i vlastite strateške odgovornosti

Prezirni komentari američkog predsjednika Donalda Trumpa o NATO-u, kao i njegov izrazito transakcijski pristup vanjskim odnosima, potaknuli su europske saveznike da se sve otvorenije pitaju mogu li dugoročno riskirati potpuno oslanjanje na američku sigurnosnu zaštitu. U kontekstu rastućih prijetnji Rusije, države koja raspolaže nuklearnim arsenalom, te sve izraženijih sumnji u buduću razinu američke predanosti europskoj sigurnosti, europski čelnici intenziviraju rasprave o mogućnosti jačanja nuklearnih kapaciteta na kontinentu.

Za razliku od Sjedinjenih Država i Rusije, koje raspolažu s tisućama nuklearnih bojevih glava, u Europi takvo oružje imaju samo Francuska i Velika Britanija, i to u ukupnom broju od nekoliko stotina.

Stručna skupina u izvješću pripremljenom za Münchensku sigurnosnu konferenciju (MSC) upozorila je kako „Europljani više ne mogu prepuštati svoje promišljanje o nuklearnom odvraćanju Sjedinjenim Državama“, pozvavši Europu da se „hitno suoči s novom nuklearnom stvarnošću“ u svjetlu „ruskog nuklearno potkrijepljenog revizionizma“.

Govoreći na MSC-u, njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da već vodi „povjerljive razgovore s francuskim predsjednikom o europskom nuklearnom odvraćanju“. Britanski premijer Keir Starmer izjavio je da britansko nuklearno odvraćanje već štiti i ostale članice NATO-a, ali je naglasio da Velika Britanija istodobno „pojačava nuklearnu suradnju s Francuskom“.

Starmer je pritom poručio kako „svaki protivnik mora znati da bi se u krizi mogao suočiti s našom združenom snagom“ zajedno s Francuskom.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte inzistirao je na tome da „nitko“ ne razmatra potpunu zamjenu američkog nuklearnog kišobrana, koji već desetljećima predstavlja temelj sigurnosti europskih članica Saveza.

„Mislim da je svaka rasprava u Europi koja osigurava da kolektivno nuklearno odvraćanje bude još jače, u redu“, rekao je Rutte novinarima. „Ali nitko se u Europi ne zalaže za to kao svojevrsnu zamjenu nuklearnog kišobrana Sjedinjenih Država. Svi shvaćaju da je to krajnje jamstvo – a sve ove druge rasprave su dodatne.“

Podtajnik američkog Ministarstva obrane Elbridge Colby izjavio je kako je Trump „jasno dao do znanja da se prošireno američko nuklearno odvraćanje i dalje primjenjuje ovdje“ u Europi.

Dodao je da postoji „spremnost SAD-a na veći europski doprinos… NATO-ovom odvraćanju“, ali je upozorio da takvi razgovori moraju biti „vrlo trijezni“ i „promišljeni“, osobito zbog zabrinutosti povezanih s nuklearnim širenjem i mogućom nestabilnošću.

Rasprava o nuklearnom naoružanju desetljećima je u mnogim europskim državama bila gotovo nezamisliva, no ruska agresija i nesigurnost oko američke predanosti europskoj obrani gurnuli su to pitanje u samo središte političkog odlučivanja.

Mnogi europski dužnosnici smatraju da teritorijalne ambicije Moskve neće ostati ograničene na Ukrajinu te da bi se i druge europske zemlje, uključujući čak i članice NATO-a, mogle suočiti s nekim oblikom napada.

Izvješće MSC-a iznijelo je pet mogućih smjerova za europsku nuklearnu politiku, uz jasno upozorenje da nijedan od njih ne predstavlja dobro ili jednostavno rješenje. „Ne postoji jeftin ili bezrizičan izlaz iz europske nuklearne situacije“, stoji u dokumentu.

Autori ističu da je „era u kojoj si je Europa mogla priuštiti stratešku ležernost završila“ te pozivaju europske donositelje odluka „da se izravno i bez odgode suoče s ulogom nuklearnog oružja u obrani kontinenta – i da kompetentno ulože resurse potrebne za to“.

Kao opcije navode: nastavak oslanjanja na američko odvraćanje; jačanje uloge britanskog i francuskog nuklearnog oružja u europskoj obrani; zajednički razvoj europskog nuklearnog oružja kao sredstva odvraćanja; povećanje broja europskih država s vlastitim nuklearnim arsenalima; ili snažno proširenje europskih konvencionalnih vojnih kapaciteta kako bi postali uvjerljiva nenuklearna odvraćajuća sila.

U kratkom roku, održavanje postojećeg stanja i oslanjanje na američku vojnu premoć ostaje, prema izvješću, „najvjerodostojnija i najizvedivija opcija“.

Trenutačno vrlo malo ljudi vjeruje da Europljani mogu preuzeti punu odgovornost za odvraćanje u kratkom roku.

„Ako će biti nekih većih europskih ulaganja u francusko ili britansko nuklearno odvraćanje, to je samo dobra stvar“, nedavno je rekao finski ministar obrane Antti Hakkanen za AFP.

No brzo je dodao: „Ako govorite o kompenzaciji američkog nuklearnog odvraćanja, to u ovom trenutku nije realno.“

Stručnjaci ipak pozdravljaju činjenicu da se politička rasprava o temi koja dugo opterećuje vojne analitičare napokon vodi ozbiljnije.

„To je vrlo pozitivno, ali sada nam je potrebna akcija“, rekla je za AFP Heloise Fayet iz Francuskog instituta za međunarodne odnose (Ifri), suradnica u izvješću MSC-a.

U izvješću se također navodi da će se i Francuska i Velika Britanija suočiti s nizom prepreka ako dođe do rasta njihovih arsenala i širenja nuklearne zaštite diljem Europe — od visokih troškova do politički i operativno osjetljivih pitanja o tome tko bi imao konačnu ovlast za lansiranje bojevih glava.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je ranije spominjao mogućnost proširenja francuskog nuklearnog kišobrana na Europu, trebao bi krajem veljače održati važan govor o francuskoj nuklearnoj doktrini.

Macron je u Münchenu rekao da razmatra doktrinu koja bi mogla uključivati „posebnu suradnju, zajedničke vježbe i zajedničke sigurnosne interese s određenim ključnim zemljama“.