Europske zemlje postaju društva „ sijedih staraca“ i neuspjele multikulturacije
Papa Franjo o dva najveća zla našeg vremena
Zar je moguće da Europa postaje društvo sijedih staraca? Zar je moguće da vitalnost Europe slabi na svim mogućim razinama. Da ona postaje neprepoznatljiva sa nestabilnom populacijom i padom nataliteta? Sva ta pitanja imaju smisla, i na njih treba tražiti i očekivati brze odgovore. „ Kako bi populacija ostala stabilna, društvo mora imati natalitet od otprilike 2,1. Drugim riječima, kako bi se na dugi rok zajamčilo održavanje populacije, svake dvije osobe moraju imati 2,1 dijete. Diljem Europe posljednjih je godina natalitet pao ispod tog broja. Natalitet Portugala je primjerice, 2014. godine iznosio samo 1,23, što znači da bi mu se, ako se nešto ne poduzme, populacija u slijedećem naraštaju mogla prepoloviti. Na početku ovog tisućljeća ni u jednoj europskoj zemlji natalitet nije iznosio važnih 2,1. A neke su, među njima Njemačka ( 1,38 ) bile daleko ispod.“ Douglas Murray „ Čudna smrt Europe“, Zagreb, 2018. god. Str. 51. Tu realnost i sudbinu europskih naroda dijeli i Hrvatska. Hrvati su također postali „ sijedo društvo“, društvo staraca. Međutim to izgleda nikoga u Hrvatskoj previše ne zabrinjava, osim nekoliko realnih ljudi koji se bave demografskom analizom i nastoje glasno upozoravati na činjenice i posljedice starenja hrvatskih građana, pa tako i društva u cjelini. Već je vidljivo sasvim običnom puku da smo u lošoj situaciji. Susjed u jednom zagorskom selu reče mi da kada dođe berba grožđa, nema ju sa kim organizirati. Mladih ima vrlo malo, rade, ili su odselili u veća mjesta. A ljudi srednje generacije imaju i sami previše posla na svojim imanjima. Matice krštenih i umrlih gotovo u svim župama Hrvatske pokazuju skoro dvostruki broj umrlih u odnosu na krštene. Populacijska perspektiva hrvatskog sela i društva nije baš sjajna. Pravi izraz bio bi otužna.
Papa Franjo zapaža dva najveća zla našeg vremena
Jedno od velikih zala je strah od „ drukčijih“, nepoznatih ljudi i stranaca. Moglo bi se reći, strah od migranata. Taj strah je očit, viđen i registriran u nekim europskim zemljama. A u nekim zemljama o tom strahu se vrlo malo piše, iako on postoji duboko prisutan i potisnut u narodu. Papa Franjo piše: „ Zla i opačine našeg vremena povećavaju naš strah od „ drukčijih“, nepoznatih, ljudi na rubu društva i stranaca. To se napose primjećuje danas s dolaskom migranata i izbjeglica koji kucaju na naša vrata tražeći zaštitu, sigurnost i bolju budućnost“. Moramo iskreno priznati da postoji strah kod europskih naroda, pa tako sigurno i u Hrvatskoj kod onih ljudi koji realno razmišljaju da ćemo i mi morati zbog nedostatka radne snage otvoriti vrata migrantima. Papa Franjo kao drugo najveće zlo našeg vremena primjećuje isključivost današnjeg svijeta prema onima koji su na rubu društva. „ Nije riječ samo o migrantima, nego o tome da nikoga ne smijemo odbacivati. Današnji svijet je svakim danom sve isključiviji i okrutniji prema ljudima na rubu društva.“ Zato je papa Franjo u središte svog pontifikata stavio zaštitu najranjivijih.
Neuspjela multikulturacija
Možda je dobro zamišljen san o multikulturaciji u europskim državama, ostao samo puki san. Plod tih snova i očekivanja da će se dogoditi multikulturacija Europe je propao. Tako govori niz europskih političara i analitičara. Propala je i ideja o integraciji migranata u pojedinu europsku državu. Američki politički filozof Samuel Huntington je u svojoj posljednjoj knjizi napisao: „ Multikulturalizam je protueuropska civilizacija. To je zapravo protuzapadnjačka ideologija.“ „ Čudna smrt Europe“ str. 108. Migranti se nisu željeli i ne žele integrirati i asimilirati u zemlju koja ih je primila, dala im zaštitu, sigurnost i posao. Da je to tako, svjedočio je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy u jednoj televizijskoj debati. Multikulturalizam je proglasio propalim. „ Istina je da smo u svim našim demokracijama bili previše zauzeti identitetom došljaka, a premalo identitetom zemlje koja ih je primala.“ „ Čudna smrt Europe“ str. 104. Da multikulturacija nije uspjela posvjedočili su također bivši španjolski premijer Jose Maria Aznar, bivši australski premijer John Howard i britanski premijer David Cameron. David Cameron je na Munchenskoj konferenciji o sigurnosti izjavio: „ Pod doktrinom državnog multikulturalizma poticali smo različite kulture da žive odvojeno, razdvojene međusobno i razdvojene od ostatka društva. Nismo uspjeli ostvariti viziju društva za koje osjećaju da bi mu trebali pripadati. Čak smo tolerirali da se te odvojene zajednice ponašaju sasvim suprotno našim uvriježenim vrijednostima“ „ Čudna smrt Europe“ str. 104. Kada kažemo da smo za multikulturalizam, to bi značilo da nama i našem društvu ne smetaju oni koji su „ drukčiji“, drukčijega podrijetla. Ali trebalo bi značiti da vjerujemo kako će multikulturalizacija biti samo most do postepenog i potpunog stapanja različitih kultura u jednu kulturu. Za sada je to utopija. U to vjeruju samo najveći idealisti, dakako bez sigurne podloge i temelja. Osim prije spomenutih političara i njemačka kancelarka g. Angela Merkel je priznala da u Njemačkoj nije uspjela inkulturacija migranata i da postoje dva paralelna društva. Dva paralelna društva počinju zabrinjavati javnost diljem Europe. O tome se malo govori, malo piše, a najviše šuti. Papa Frano je odlično primijetio što se događa u Europi, i što postaje iz dana u dan gorući problem. Koliko će on svojim porukama, ili možda nekom mogućom enciklikom, poslanicom, ublažiti ta dva zla unutar kontinenta „ sijedih staraca“ veliko je pitanje.
Što europske zemlje i papa Franjo očekuju od migranata
Europske zemlje kao zemlje „ sijedih staraca“ sa mizernim natalitetom očekuju od migranata da nauče jezik zemlje u kojoj se nalaze, da prihvate europske zakone i da se integriraju u društvo. Papa Franjo očekuje da se u migrantu i izbjeglici ne vidi samo problem koji treba riješiti. On očekuje da migranta i izbjeglicu poštujemo i volimo kao brata i sestru. Da im omogućimo da sudjeluju u izgradnji pravednijeg društva. Papa Franjo smatra da migracije i migranti sve nas postavljaju pred izazov sažet u četiri riječi: primiti, zaštititi, promicati i integrirati. To je veliki izazov za sve europske političare, države, narode i Crkvu. Za sada prve tri točke izazova prolaze vrlo dobro, ali proces integracije ne uspijeva nikako. Tko i kako će se pronaći ključ za potpunu integraciju migranata i izbjeglica veliko je pitanje Za integraciju nije dovoljna raspoloživost samo jedne strane od dva paralelna društva. Činjenica je da neki dijelovi pojedinih velikih europskih gradova ne liče više na europski kulturni milje, i da postoji samo jedna kultura. Douglas Murray piše: „ Prošećete li danas Saint-Denisom, taj dio Pariza više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. Tržnica na trgu pred bazilikom sličnija je arapskome suku nego europskoj tržnici.“ „Čudna smrt Europe“ str. 117. Što će se događati u Europi, u budućnosti, teško je ikome predvidjeti. Tko će koga integrirati i asimilirati u našem stoljeću velika je nepoznanica. Hoće li integraciju voditi „ sijedi Europljani“, ili narodi sa velikim natalitetom? Europa bez granica, zajednica za slobodan protok ljudi i roba postala je šaroliko društvo različitih kultura, jezika, želja i planova. Za što još ima snage ostarjela „ sijeda“, bogata, a pomalo bahata Europa? Vrijeme će pokazati.
