FRATAR GRMIO NA STIPIĆA LIVADI “Šutimo 30 godina, slikamo se na račun žrtava, a koaliramo i surađujemo s kukoljom”

Svetom misom te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća obilježena je jubilarna 30. obljetnica stravičnog zločina na ‘Stipića livadi’ u općini Jablanica između Gračaca i Doljana. Tog 28. srpnja mučki je od strane Armije BiH ubijeno 39 hrvatskih civila i branitelja koji su se našli u tom malom zaseoku.

Na ovu tužnu obljetnicu stigla su brojna politička izaslanstva, no osim vrućine mnogi su imali razloga za preznojavanje tijekom propovijedi fra Stjepana Pavličevića koji nije nimalo štedio one koji su tijekom svih ovih godina mogli učiniti više. Ili učiniti bilo što budući da još nitko nije procesuiran za ovaj monstruozan zločin.

Propovijed mladog fra Stjepana donosimo u nastavku:

“Braćo i sestro, dragi vjernici, ostanimo kratko u šutnji.

Ovo je 30 sekundi tišine za 30 godina tišine i šutnje za učinjeni ratni zločin nad Hrvatima u ovoj tužnoj dolini. Obećanja data na ovom mjestu prethodnih godišnjica ostadoše jedino neispunjena i isprazna riječ. Ispraznost nad ispraznošću, kako veli propovijednik, sve je ispraznost. Ta činjenica je poražavajuća i ne ulijeva nimalo utjehe za obitelji žrtava. U ovih 30 godina rijetko se čuo glas tih ljudi, djece ubijenih očeva, majke, braće, sestara.

Kako je tim ljudima koji podnose šutnju i nepravdu svih tih godina? Jesmo mi mogli što poduzeti u rasvjetljenju zločina ili šutima kao da nas nije briga? Nije nas briga jer nije nitko moj nastradao, pomislimo i zaustavimo se na tome. Zaboravimo na rat i na vrijeme kad je branitelj pored tebe bio i brat i sestra, otac i majka. Zaboravismo za što smo se borili i jesmo li ih izdali. Jesu li nas masakrirani branitelji i civili, naša braća i sestre, ičim zadužili osim što su izgubili svoj život? Oni su pokojni, mi živi nekako gledamo kako dalje i kako bolje živjeti. Gledamo moćnike ovog svijeta i vrebamo šansu kako da im se dodvorimo kako bi za sebe ostvarili kakav materijalni dobitak. Zar nije tako? 

Pa i ovdje dođemo na ovaj dan, možda i s tom mogućnošću. Osim ovoga dana, sjetimo li ih se uopće? Vi se preispitujte, ja samo razmišljam naglas.

Na ovaj dan trebali bismo doći skrušeni, puni pijeteta prema našoj zarobljenoj, mučenoj i ubijenoj braći. Trebali bismo stisnuti ruku članu obitelji stradalog brata ili sestre. Možda trebamo tražiti oprost od njih, možda trebamo početi govoriti istinu o ovome danu i što se događalo prije 30 godina.

Stojimo na ovoj Stipića Livadi čije će ime uvijek biti sinonim za mržnju, gdje se bezbožnička i đavolska mržnja pokazala u svoj svojoj punini. Stojimo ovdje i vapimo Bogu da nas tuđa mržnja ne pokvari, da u našim srcima mržnja ne zavlada, da ne gajimo osvetu koja je čista đavolska vrlina i pomozi nam da nosimo svoj križ.

Trideseta je godina sjećanja na naše žrtve, pogotovo ovdje ovako s mržnjom mučene i ubijene ljude. Kada sretneme majke i očeve tih žrtava, vidimo tugu, ali ne daju mržnji mjesta. Ne daju da ih zločin pokvari, Boga mole da sve prihvate i vjeru ne izgube. Vjerujem da svi prisutni ovdje mole za duše stradalih, da ih Bog nagradi vječnim životom i to možemo samo ako ne damo mržnji blizu.

Teško prihvaćamo da među nama kukolja ima i čemu smo tako skloni da se kukolj uopće ne primjećuje, da se zlo prešućuje, zatvaramo uši i oči, pravimo se naivni. Evo 30 godina među nama oni koji se zovu katolicima i Hrvatima, za svoj narod su postali kukolj. Danas i ovdje stojimo na ovoj livadi ne toliko duboko ispod naših cipela je krv njihova, upija se u nas krv naših žrtava i tu stojimo, a sutra i prekosutra kad nas Bog pozove i stanemo pred pravednog Isusa kojem ne možemo slagati ništa – mislite da nas Isus neće pitati zašto smo šutjeli ovih 30 godina i s kukoljem surađivali i koalirali?

Prisjetimo se samo kako su Isusa osudili, kakvu je nepravdu i mučenje doživio. Svi suci tog vremena, svi farizeji, svi političari, svi materijalisti su Isusa osudili, a slušali njegove propovijedi i divili se njegovim čudesima. Zar je danas drukčije? Suci i političari ovog vremena, svi oni kojima je važnije njihovo namještenje, njihova pozicija pitam vas je li teži grijeh taj vaš ili onoga tko ih je klao ovdje?

Ja tvrdim da je vaš. Mogao si za ljude, žrtve učinit nešto, donijeti pravdu utjecajem svojim. Jesi li išta učinio, ili si malo pa odustao? Kada staneš gore pred njih gore, njima odgovori.

Lako je doći i pokazati se na mjestu, no jesam li učinio sve da za pravdu ovog svijeta živim?

Da se ne dam prodati za neko namještenje ili poziciju, da se ne znam samo slikati danas ovdje na račun žrtava nego da odustanem od pozicije da sam nesposoban ili na njoj ne mogu učiniti što je potrebno i što je istinito? O čemu pričamo, braćo i sestre, evo 30 godina? Bolje da šutimo i onda ovog 28. srpnja, kad šutimo već 30 godina. Zato vi na koncu, braćo i sestre, koji ste iz ljubavi došli na ovo mjesto, koji se niste došli pozdravljati i slikati, nemojte vjeru gubiti.

Božja pravda je jedina, ni Isus je nije doživio na ovom svijetu, a i mi je nećemo sigurno doživjeti jer i danas ima farizeja, kukolja, ima pokvarenjaka, dvoličnjaka, licemjera, ima dužnosnika koji će sve učiniti za sebe, a za svoj narod i žrtve ništa.