General Petković pisao predsjedniku Haškog tribunala

General Milivoj Petković, koji je u Haagu pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u Herceg-Bosni napisao je osobno pismo predsjedniku Haškog tribunala, sucu Carmelu Agiusu, javlja Večernji list

Sudac Agius, inače predsjedavajući Žalbenog vijeća koji je 29. studenog 2017. čitao pravomoćnu presudu u trenucima kad je osuđeni Slobodan Praljak ispio otrov i počinio samoubojstvo u haškoj sudnici, trenutno je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove. I odlučuje o zahtjevima za puštanjem na prijevremenu slobodu, koje je moguće podnijeti nakon isteka dvije trećine zatvorske kazne, ali čije odobrenje ovisi i o tome je li osuđenik prihvatio odgovornost, izrazio kajanje, rehabilitirao se i time zaslužio prijevremenu slobodu. 

Petkovićevo pismo, pisano rukom iz zatvora u Belgiji, gdje je rođeni Šibenčanin i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a prebačen na izdržavanje zatvorske kazne, prenosimo u cijelosti:

“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.

Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik. Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima.  Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.

Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina. Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.

Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima.

Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti.

To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikad više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem.

Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom molim Vas da ga zanemarite.

S poštovanjem,

Milivoj Petković, 

Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”