Generalski zbor- brod koji tone!

Što se to događa u tzv. Hrvatskom generalskom zboru (HGZ)? Već smo se javno pitali u nekoliko navrata.  Nakon što svako malo iz njezina članstva izađe neki hrvatski general  i to s teškim optužbama na vodstvo i djelovanje ove udruge, čuje se čak i to da nekog od njihovih članova  treba  posjetiti i Uskok i DORH.

Koliko ima istine u tome, teško je reći.

Ali, činjenica je da je ova „generalska udruga“  nažalost postala  kao brod koji tone. A taj „brod“ povukao je za sobom i neke druge braniteljske udruge, jer ljudi odsada drugačije gledaju na one koji su se okupili u sličnim braniteljskim organizacijama, kao – „svi su isti!“

Čudno je, pa i nije, što se u svezi ovog „brodoloma“, ne čuje i glas hrvatskih generala poput Gotovine, Markača, Čermaka, Marekovića… Oni, kako se čini, nikada i nisu željeli biti članovi ovakve udruge u kojoj ima časnih i poštenih ljudi, ali i onih koji su dobili te visoke činove i brdo državnih odličja, a tijekom cijelog hrvatskog obrambenog Domovinskog rata navodno nisu „provirili“ iz svojih ureda. Takve časnike, baš u ovoj udruzi, neki nazivaju i „mesićevcima“.

Zanimljivo je da većina hrvatskih generala ima potvrde i o teškom ranjavanju, tako da su uz ostalo i „ratni invalidi“, što bi značilo da je u Domovinskom ratu većina od njih bila „rame uz rame“ s braniteljima na prvoj crti obrane, (svaka čast iznimkama), što nema gotovo nigdje u ratnim sukobima u svijetu, gdje se točno zna što je general, a što – vojnik.

U ovoj udruzi sad se čude da ih i tzv. obični ljudi sve više marginaliziraju i podcjenjuju, ali i većina ratnih zapovjednika koji su bili na čelu ratnih brigada. Naime, prava je misterija kako to da su baš ti ljudi, čelnici brigada, manje-više ostali bez generalskih činova, iako u zakonu drugačije piše? 

Ovaj i ovakav „generalski zbor“  trebao je i morao ispravljati nepravde, koje su (ne)namjerno učinjene nekim istinskim Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, prije svega braniteljima iz Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Gospića, Osijeka i niz drugih gradova i mjesta s prve crte obrane. Trebali su i morali ići među tzv. obične branitelje, održavati tribine i slično, a ne da ih većina ne samo tzv. običnih ljudi nego i branitelja uopće ne poznaje.

Još prije nekoliko godina napisana je i pripremljena knjiga sa životopisima hrvatskih generala, ali i danas leži negdje u ladici Ministarstva obrane RH. Zašto? Zato!

Najviše buke oko HGZ-a podignuo je general Ljubo Ćesić Rojs, koji je u ovoj kontraverznoj udruzi bio i zamjenik predsjednika, koji je najviše zahvaljujući njemu i obavljao i obavlja ovu dužnost.

No, čim je malo jače podigao glas – izbacili su ga -pod hitno, vjerujući da će ga i na ovaj način „utišati“, a kad tamo tek nakon ovog čina sve se u HGZ-u nezaustavljivo topi  kao ledenjaci na Antartiku.

Međutim, prije ovog generala, jedan dio njih, na čelu s Ivanom Toljom, objavio je još prije pet godina (!)  i tzv. otvoreno pismo (i ostavku na članstvo!)  u kojem su ukazali na „brod koji tone“, na udrugu koja treba biti časna i poštena, primjer drugima, a ustvari ispada da je sve  samo ne to. Sad se vidi da je bio teški propust, neoprostiva greška, što tada u prvom redu generala Tolja, ali i Kapulara,  nitko ozbiljno nije slušao ni shvatio, kao „neka pišu, imaju vremena“!

Hrvatski branitelji, a poglavito stradalnici nisu sretni zbog ove i ovakve situacije, koja u prvom redu odgovara onima koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države.

Stoga je na časnim i poštenim generalima i ostalim ratnim zapovjednicima da pod hitno kažu – dosta, tim prije jer su pojedini visoki hrvatski vojni časnici, nažalost, dotjerali vodu do usta!