(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV Cijenu američke avanture u Afganistanu platit će Europa i njezini stanovnici

Velika igra („The Great Game“). Bio je to tijekom većine 19. i početkom 20. stoljeća naziv za strateško rivalstvo između Britanskog i Ruskog Carstva na području Središnje Azije, a obuhvaćao je političku i diplomatsku konfrontaciju. Danas bismo mogli reći da je mjesto "velike igre" na "velikoj šahovskoj ploči" gotovo čitavo područje Euroazije. I sadašnja zbivanja u Afganistanu nisu pošteđena rukopisa sukoba velikih sila. 

Još je Aleksandar Veliki prema legendi izjavio da je u Afganistan lako ući, ali teško izaći. Prokletstvo "groblja imperija" osjetilo je Britansko Carstvo i kasnije Sovjetski Savez. Sjedinjene Američke Države posve sigurno neće propasti nakon debakla u Afganistanu, no način napuštanja te države, nakon dvadeset godina intervencionističkoga eksperimenta, vrlo je simptomatičan. Procjene američkih obavještajnih službi govorile su da bi Talibani mogli uspostaviti efektivnu vlast na razini države kroz tri do šest mjeseci. Procjene su bile pogrešne, a kaotične scene iz aerodroma u Kabulu ukazuju na ozbiljne propuste u planiranju i organizaciji kakvi nisu viđeni još od invazije na Zaljev Svinja. 

U obučavanje i opremu oko 350.000 afganistanskih vojnika utrošeno je više od 80 milijarda dolara. Ipak, nedostatak stege, korupcija i slaba motivacija i moral doveli su do toga da je predsjednička palača u Kabulu osvojena bez ispaljena metka. Ovoliko brzi prodor talibanskih boraca nakon američkog napuštanja Afganistana ne bi bio moguć da u nizu provincijskih središta već nisu postojala jaka uporišta njihovih pristaša. 

Dva scenarija

Odluka Washingtona da napusti Afganistan izazvala je salve različitih komentara i kritika. Mnogi dojučerašnji "antiimperijalisti" i protivnici intervencionističke politike sada kritiziraju odluku o napuštanju, a dojučerašnji intervencionistički jastrebovi priznaju da je odluka o napadu na Afganistan bila pogrješna te je rezultirala enormnim financijskim troškovima i ljudskim žrtvama. Kako bilo, rat u Afganistanu Americi se više ne isplati, a većina resursa u budućem će se razdoblju koncentrirati na područje azijsko-pacifičke regije u okviru nadmetanja s Narodnom Republikom Kinom. 

Amerika neće u potpunosti napustiti Afganistan, a pritom su moguća dva scenarija. 

Prvi je zakopavanje ratnih sjekira s Talibanima. Ako ovi neće ugrožavati američke interese u regiji, posebno one korporativnog karaktera, dojučerašnji neprijatelji Talibani mogli bi kafkijanski brzo postati Talibani 2. 0. i vrlo kooperativni faktor. To će pratiti i medijska ofenziva u kojoj će se pozivati na pragmatizam i nužnost dijaloga s dojučerašnjom "inkarnacijom zla". Tko misli da to nije moguće, treba biti svjestan da SAD danas ima vrlo korektne odnose s Vijetnamom unatoč ranijemu krvavom ratu. To što će Talibani uspostaviti šerijat na području države malo utječe na geopolitičke relacije. 

Zar nije jedan od glavnih američkih saveznika na području Bliskog istoka Saudijska Arabija? Nije to država u kojoj okvir za prava žena predstavlja – figurativno govoreći – Istanbulska konvencija, nego je mjesto šerijata i vladavine radikalne selafijsko-vehabijske inačice islama. 

Drugi je scenarij talibanska nekooperativnost. Ako će Talibani "talasati" uvijek ostaje opcija povremenih bombardiranja ili dron ekspedicija kako bi ih se privoljelo na suradnju. Kopnene borbe i ovako će u budućnosti zamijeniti borbeni zrakoplovi, dronovi i roboti.

I druge dvije velike sile, Kina i Rusija, imaju svoje interese u Afganistanu. 

Kineski i ruski interesi

Kina je posljednjih godina investirala dosta novcu u tu državu s kojom graniči preko Vahanskog koridora. Već sada se najavljuje poslovna suradnja s novim režimom. Talibani ističu da bi Kina mogla pomoći u obnovi Islamskog Emirata Afganistan, a u prilog suradnje ide činjenica da Peking ne uvjetuje investicije ideologijom ljudskih prava. 

U Moskvi su posebno zainteresirani za geopolitičku i sigurnosnu situaciju u Afganistanu s obzirom na granicu te države s Uzbekistanom, Tadžikistanom i Turkmenistanom, bivšim sovjetskim republikama koje su i danas u ruskoj geopolitičkoj sferi. Rusija želi spriječiti širenje ideja radikalnog islama u bivše sovjetske republike, a posebno je osjetljivo pitanje Tadžikistan budući da veći broj Tadžika danas živi u Afganistanu (poslije Paštunaca, kao državotvorne skupine, najbrojniji faktor), nego u samome Tadžikistanu. 

Uz velike sile tu su i lokalni igrači kao što su Iran, Turska, ali i Pakistan kao jedina islamska nuklearna sila. Često se previđa da je Talibanski pokret formiran od strane pakistanske obavještajne službe, a da je Osama bin Laden ubijen u pakistanskome gradu Abbottabadu. U Pakistanu živi veći broj Paštunaca, najviše na graničnom području s Afganistanom. Unatoč navedenom Islamabad službeno ima „partnerske“ odnose s Washingtonom.

I Europa će ponovno platiti cijenu

Afganistan, ali i cijelo područje Azije i u budućnosti očekuju velika previranja, a moguće i nove eskalacije sektaškog nasilja. Intervencionistička politika i operacija "izgradnje nacije" doživjeli su svoj slom, a nove migracije prema Europi već su krenule. One neće biti toliko intenzivne kao 2015., ali će značiti nastavak nerazumne proimigrantske politike pod plaštem kvazihumanitarizma. 

Nema sumnje, uspostavom Islamskog Emirata Afganistan teroristi će dobiti novu logističku bazu, a "spavači" koji su od 2015. do danas ušli na Stari Kontinent, a neki će ući i u novome afganistanskom valu, dobili su nove pokrovitelje. Al-Kaida je nastala upravo u Afganistanu, a njezina je franšiza i Islamska država. Nakon 20 godina borbe protiv "globalnog terorizma" čini se da plodovi nisu osobiti veliki, a da su izazovi nikada veći. Velika igra velikih igrača tek je krenula, a cijenu će ponovno platiti i Europa i njezini stanovnici.