Halo? Gdje su „kameni spoticanja“ za nevino ubijene Hrvate?

Jeste li čuli za iznimno dobru ideju, odnosno projekt, njemačkog umjetnika Guntera  Demniga? On je izmislio male betonske i ine kocke  na kojima je ugravirano ime te datum  rođenja i smrti žrtava nacističkog režima.

Cilj ovih spomen obilježja  je podsjetiti na sudbine stradalih osoba, u nacionalsocijalističkim progonima – kako poginulih tako i preživjelih žrtava, u njemačkim koncentracijskim logorim, zatvorima, centrima za eutanaziju i tako dalje i tako redom.

Ova obilježja našla su svoje mjesto i diljem Hrvatske.

E, kad je već tome tako, bilo bi dobro i poželjno da se obilježi, ako ništa drugo, onda svako mjesto partizansko-komunističkih  poslijeratnih zločina, tim prije što je zloćin – zločin, bez obzira tko ga je učinio.

A partizanski i komunistički zločini (i zločinci) još do danas ne da nisu procesuirani, već nisu ni istraživani, bez obzira što se za njih zna i što još postoje svjedoci.

Istina, o tim zločinima se piše, a snimljeni su i neki dokumentarni filmovi, objavljene knjige, ali sve je to završilo i završava negdje u nečijim ropotarnicama.

O tome se uostalom ne uči ni u školama.

U Gradu Zagrebu (postoji popis) za oko 120 i više lokacija na kojima su Titovi partizani nakon Drugog svjetskog rata, pretežno bez suda i suđenja, ubili,  na tisuće Hrvata, ali i brojnih drugih koje su oni nakon pobjede označili kao neprijatelje, izdajice, dezertere…

Na svaku tu lokaciju trebalo bi se i moralo postaviti neko obilježje, ne kamen, već veliki pano, koji bi se i izdaleka mogao vidjeti.

Naime, gotovo i nema mjesta ili grada u Hrvatskoj gdje nisu nakon završetka Drugog svjetskog rata pobjednici ubijali pobijeđene, odnosno strpali ih, kako je govorio maršal Tito – dva metra pod zemljom!

U Koprivnici, primjerice, u Spomen području Danica, gdje se nalazio prvi ustaški koncentracijski logor, partizani i komunisti su nakon 1945. navodno ubili, kao pse, oko deset tisuća ljudi, a taj dio gdje se to događalo odmah potom prekrili betonom!

Svi oni koji su imali bilo kakve veze s ustaškim pokretom, a nisu na vrijeme okrenuli kapute, i priključili se Komunističkoj partiji, uglavnom su bili streljani, protjerani, zatvoreni i bez prava na javno djelovanje. To je bila osveta druga Tita i njegovih sljedbenika.

Zašto je problem da se ne označe sva mjesta gdje su nakon partizanske pobjede ubijani nevini Hrvati? Kad bi se na svako mjesto gdje je ubijen jedan nevini Hrvat, od 1945. do 1971. stavio jedan „kamen spoticanja“ bilo bi prijeko potrebno dopremiti i kamenje iz inozemstva, jer se bojimo da ga mi ne bismo imali dovoljno za sve ubijene Hrvate.

Slovenija bi primjerice, s tim u svezi, trebala biti puna hrvatskog „kamenja“ ili spomen ploča, jer tamo gdje se god nešto kopa nailaze se i na mnogobrojne hrvatske kosti.

A što se tiče hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kamenje spoticanja u Hrvatskoj bi trebalo  postaviti i za oko 15 tisuća ljudi, dok  bi Bosna i Hercegovina naprosto bila „popločena“ kamenjem, jer tamo je od velikosrpske agresije stradalo na desetine tisuća nevinih ljudi.

Dakle, pitanje je nad pitanjima  – gdje nabaviti toliko kamenja (kamena spoticanja) da se označe sva mjesta gdje su od Titove ruke i srpskih i crnogorskih zlotvora  stradali nevini Hrvati, ali i drugi?