HBK o Matićevom Izvješću: Brigu za zdravlje žena i djece treba usmjeriti prema stvarnim problemima

Komisija Hrvatske biskupske konferencije 'Iustitia et pax' objavila je 23. lipnja Izjavu s osvrtom na takozvano 'Matićevo izvješće'. Izjavu, koju potpisuje predsjednik Komisije đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, prenosimo u cijelosti.

Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax

Zdravlje žena ne može se poistovjetiti s nepostojećim pravom na pobačaj

Osvrt na Matićevo izvješće koje nema nikakve pravom obvezujuće osnove

1. Iustitia et Pax zalaže se za pravdu, pravo i mir, a unutar toga teži za etičkom prosudbom društvenih događanja i donošenja pravnih akata kako bi se zaštitilo ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i prava najugroženijih skupina. U skladu s time, analiza Izvješća i na njemu utemeljene i predložene rezolucije pod naslovom "The situation of sexual and reproductive health and rights in the EU, in the framework of women’s health“ (2020/22 15(INI)) nazvanog Matićevo izvješće, sadrži brojne uznemirujuće elemente, a ne temelji se ni na jednom međunarodnom dokumentu, štoviše suprotno je svim postojećim kako globalnim, tako i europskim. Ono nema nikakve pravom obvezujuće osnove na kojoj bi bilo sazdano i zbog te činjenice predstavlja tešku povredu zaštićenih ljudskih prava, posebice prava djeteta i vladavine prava.

Dodatno brine što se hvalevrijedna briga za zdravlje populacije, osobito žena, koristi za promidžbu ideoloških i svjetonazorskih pitanja, svrstavajući pobačaj u nepostojeća ljudska prava. Kako bi se promijenio europski pravni okvir, mimo svih regula, ovo Izvješće bez ikakvih pravnih uporišta stvara neka nova ljudska prava (pravo na pobačaj), neka već postojeća ljudska prava amputira (pravo roditelja na odgoj djece), neka minimizira i relativizira (pravo na priziv savjesti) te nadilazi ovlasti koje Europskoj uniji pripadaju

temeljem osnivačkih ugovora, a predstavlja direktno kršenje i Povelje EU-a o temeljnim pravima (OJ C 202). Zdravstvena i obrazovna prava su tzv. domaine réservée, odnosno područja u kojima su nacionalna zakonodavstva isključivo nadležna urediti ih kako žele (u tome je smislu doneseno i nekoliko presuda Europskoga suda za ljudska prava).

2. Zdravlje žena ne može se poistovjetiti s nepostojećim pravom na pobačaj (osim u ekscesnim situacijama kad trudnoća ugrožava život ili zdravlje žene) iz jednostavnog razloga što trudnoća nije bolest. U tome smislu neprimjerena je tvrdnja o potrebi jamstva pristupa svim zdravstvenim uslugama radi ostvarenja ljudskog prava na zdravlje, jer u slučaju pobačaja nije riječ o pravu na zdravlje, pa time ni zdravstvenoj, već medicinskoj usluzi. U ovome se Izvješću miješa pravo na zdravlje kao ljudsko pravo s pobačajem, kojega se zagovara bez ikakvih ograničenja što je u suprotnosti i sa standardima Europskog suda za ljudska prava prema kojima pobačaj u svakom slučaju mora imati razvidan i objektivan motiv. Zabranu, odnosno, ograničenja pobačaja Izvješće naziva oblikom rodno uvjetovanog nasilja što je u suprotnosti i sa standardima Europskog suda za ljudska prava prema kojima pobačaj u svakom slučaju mora imati razvidan i objektivni motiv.

3. Iustitia et Pax je zabrinuta otvorenošću Izvješća spram pobačaja, stavljajući ga u kontekst „prava na slobodu i privatnost“. Naime, pravo na slobodu ovdje je aplicirano neograničeno i individualistički, propuštajući primijetiti da se pravo na slobodu ne može ticati samo jednog čovjeka (u ovom slučaju žene), već obuhvaća i pravo nerođenog djeteta roditi se, njegovo

pravo na život. Sloboda svakog ljudskog bića ograničena je slobodom drugog ljudskog bića, pa tako i nerođenog djeteta. Ovdje valja podsjetiti i na Rezoluciju 1607 (2008.) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u kojoj se navodi da je pobačaj potrebno izbjegavati i da on ni u kojem slučaju ne može biti smatran metodom planiranja obitelji. Čini se da predložena Rezolucija to u potpunosti zanemaruje što je istodobno zabrinjavajuće i opasno po zaštićena ljudska prava, posebice prava djeteta i vladavinu prava.

4. Zahtjev za jamstvom „univerzalnog pristupa u obrazovanju i točne, znanstvene informacije o seksualnosti, bez predrasuda i cjelovito u svim osnovnim i srednjim školama“istaknutom u Izvješću, predstavlja kršenje već spomenute nacionalne ingerencije, jer obrazovni sustav nije u nadležnosti EU-a. Međutim, riječ je i o kršenju: Konvencije o pravima djeteta koja roditelje prepoznaje kao primarne odgojitelje svoje djece, Opće deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji roditeljima priznaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja. Od europskih dokumenata osobito je važan i eksplicitan Prvi Protokol Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Povelja EU-a o temeljnim pravima – u oba dokumenta roditeljima se priznaje pravo da djeci osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, i što dodatno naglašavamo „u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarenje takve slobode i prava“. Radi se o području u kojem države imaju iznimno široku marginu prosudbe na koje EU nema pravnu

osnovu/nadležnost utjecati ni na koji način, a posebice ne nedomišljenim ideološkim pamfletima kojima se daje privid pravnog legitimiteta.

5. Zahtjev iz Izvješća da sve osobe imaju pristup uslugama u vezi s „plodnošću“ podrazumijeva i potpunu slobodu maloljetnica pobačaju. To predstavlja otvoreni napad na pravo djeteta na zdravlje i obvezu odraslih i države da djetetovo zdravlje očuvaju, jer, valja ponoviti, pobačaj nije zdravstvena usluga.

6. U odnosu na priziv savjesti u Izvješću se na nj osvrće relativizacijom njegova značenja. Priziv savjesti proizlazi iz slobode savjesti kao ljudskoga prava zajamčenog mnogim međunarodnim dokumentima, uključujući i europsku Povelju. Osim toga, priziv savjesti je i jedno od prirodnih prava koje postoji prije i neovisno o svakom pisanom pozitivnom zakonodavstvu. Pozitivno zakonodavstvo ne smije neosnovano ograničiti priziv savjesti jer bi time dokinuo pretpostavku samoga zakona, a to je čovjeka kao moralnog subjekta koji ima apsolutno nepovredivo ljudsko dostojanstvo koje se proteže i na dostojanstvo osobne savjesti.

7. Ovo je Izvješće, uz podosta ponavljanja, nastojalo obuhvatiti što više sadržaja i pojmova koje bi se moglo svesti na zajednički nazivnik apsolutnih sloboda svih u svemu, osobito u okviru zdravstvenih i reproduktivnih prava. Vjerojatno svjesno supsidijarnosti, ono poziva na "otvorene metode koordinacije između država članica“ (toč. D, toč. 1), ali usprkos tomu

proširuje svoj doseg izvan i mimo zdravstvenih prava, osobito žena. U njemu se zagovaraju: neograničene slobode (u pristupu svim zdravstvenim uslugama pa tako i medicinski potpomognutoj oplodnji od strane LGBTI osoba, pravo na sklapanje istospolnog braka, neograničena kontracepcija, toč. I), seksualne aktivnosti bez obzira na dob (toč. B), neograničena autonomija djece (toč. C), rodna ideologija (toč. E, uključujući primjerice pravo na trudnoću transrodnih muškaraca i nebinarnih osoba, toč. N, pravo transrodnih osoba na roditeljstvo, toč. 9, protivno navodnim „stereotipima i pristranostima“, toč. 29). U mnogo točaka se naglašava kako je pobačaj ljudsko pravo, a kršenje reproduktivnih i seksualnih prava je „kršenje ljudskih prava, osobito prava na život“ (toč. F) što Iustitia et Pax smatra začudnim kad znamo da se pobačajem prekida jedan ljudski život.

8. Neuvjerljivim se doima pozivanje na "europske vrijednosti“ (toč. Y), zaboravljajući ili namjerno se odmičući od kršćanskih korijena te iste Europe naglašenih u riječima jednog od utemeljitelja Roberta Schumana da Stari kontinent nije samo tehnička i ekonomska zajednica, već je to zajednica čija se duša ogleda u njezinim kršćanskim temeljima.

Vrlo je opasno kad Izvješće napada na „nacionalne interese“ država članica (toč. X) stavljajući ispred njih "osobne slobode i načela demokracije“. Antidiskriminacija se koristi za podupiranje apsolutnih sloboda bez ikakvih ograničenja i odgovornosti pojedinca zaobilazeći zlatni standard vladavine prava. U ovome je Izvješću potpuno zanemaren i zaobiđen i pravni standard najbolji interes djeteta koji je okosnica i kriterij svih postupanja

odraslih osoba i institucija u odnosu na djecu, a koji je eksplicite naveden u svim međunarodnim dokumentima od Konvencije o pravima djeteta nadalje.

Iz svega iznesenoga Iustitia et Pax smatra da Izvješće i Rezoluciju zastupnici u Europskome parlamentu trebaju odbaciti, jer ne samo što ne postoji pravna osnova za njihovo usvajanje, već su suprotni europskim i globalnim dokumentima. Brigu za zdravlje žena i djece treba usmjeriti prema stvarnim zdravstvenim problemima, a ne prema pobačaju i svjetonazorskim pitanjima.