HDZ i SDP složno protiv e-glasovanja. Po njima sve može online, ali izbori ne
Piše: Nino Raspudić / Večernji.hr
Očito nervozan zbog drugarske kritike, Bernardić se nije odlučio ispričati ili pokajnički dekontaminirati, primjerice tako da triput zaredom pogleda “Bitku na Neretvi” ili hodočasti u Kumrovec. Umjesto toga zaoštrio je prema vladajućima
Odluka vladajućih da parlamentarne izbore naguraju već u srpnju čudovišna je. Još smo u stožerokraciji, još slušamo kako su “sljedeća dva tjedna ključna”, iz Zagreba se autom bez dozvole ne može ni do Karlovca, ne možeš rođaku na sprovod, o krštenju djeteta ili vjenčanju da se i ne govori, ali odjednom su vladajući uvjereni kako se može i treba što prije na izbore.
Virus je u povlačenju. No je li to dovoljno da se raspišu izbori, i to ne u roku, nego znatno prije njega? Tko nam jamči da će se moći glasovati normalno? Ako je već HDZ-ov Stožer taj koji određuje ne samo ritam života, već izgleda i to dokad će biti virusa u Hrvatskoj, tko jamči da će u srpnju, primjerice, hrvatski državljani s prebivalištem izvan RH moći konzumirati svoje biračko pravo?
Ne znamo kakvo će biti stanje u srpnju s virusom u pojedinim zemljama, a HDZ i SDP se i dalje složno protive uvođenju elektroničkog glasanja – po njima se sve može online, sad već i odškolovati dijete, ali se ne može izvesti jednostavna operacija poput davanja glasa, što Estonija čini već 15 godina. Razlog je jasan, njihova stranačka klijentela svakako izlazi na izbore, i što je odaziv manji, njihov relativni udio je veći. Hoće li izbori biti regularni ako dio birača ni teoretski ne bude mogao glasati u 11. izbornoj jedinici?
Korona-demokracija onemogućila je formiranje bilo kakve nove opcije. Ako je netko namjeravao osnovati stranku, očekujući izbore na jesen, sada je izvisio.
Već dva mjeseca je na snazi ograničenje kretanja i zabrana okupljanja većeg broja ljudi pa je u takvoj situaciji nemoguće učiniti bilo kakav iskorak u ponudi na političkoj sceni. Uz to, požurivanjem izbora vladajući očito žele iskoristiti izvjesnu popularnost Stožera. Ali ona se topi iz dana u dan. Ljudima je svakodnevno soljenje pameti dojadilo i sada proizvodi kontraefekt. Već počinje škrgut zubi, no oni barem žele preduhitriti jauk do kojeg će doći kad zijevne rupa prouzročena “pretjeranim granatiranjem” mjerama uslijed koronavirusa.
U međuvremenu, samo tri mjeseca nakon inauguracije predsjednik Milanović je jednom rečenicom i jednom gestom sebi dokinuo mogućnost da bude predsjednik svih građana. Žalosno je što će mu sljedećih 57 mjeseci mandata proći u besplodnom ideološkom prepucavanju. Ono što se moglo riješiti elegantnim ignoriranjem njemu nezgodnog detalja i nenasjedanjem na provokaciju, razvilo se u prelamanje preko koljena i dovođenje u semiotički bezizlaznu situaciju koju mu otvara pitanje čije je znakovlje u Domovinskom ratu bilo naše, HOS-ov znak na rukavu Jean-Michela Nicoliera i Žarka Manjkasa Crvenkape ili petokraka na glavi Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina?
Znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu, a isto tako se kasnijom uporabom i preoznačavaju. Milanović je, namamljen HOS-ovim grbom, opet upao u rupu jugokomunističke demagogije iz koje se ljevica u Hrvatskoj za naših života očito neće izvući. Mediji su sve to spremno dočekali i nametnuli kao top-temu. Složila se igra u kojoj Plenković i Jandroković ispadaju tvrde Hrvatine i branitelji digniteta Domovinskog rata, valjda sa svojim koalicijskim partnerom Pupovcem, koji je za razliku od Milanovića znao ležerno prijeći preko koketiranja s NDH, ne zamjerajući to ni Stipi Mesiću ni Ivici Đikiću.
Nabrijala se odmah i desna i lijeva scena, pa su drugovi iskalili pravednički bijes na Davoru Bernardiću jer je položio vijenac u Borovu Selu, iako je u blizini bio grb HOS-a, što je iz njihove perspektive neoprostivo. Očito nervozan zbog drugarske kritike, Bernardić se nije odlučio ispričati ili se nekako pokajnički dekontaminirati, primjerice tako da triput zaredom pogleda “Bitku na Neretvi”, hodočasti pješice u Kumrovec ili se okupa u luci različitosti. Umjesto toga, zaoštrio je prema vladajućima pa je rekao za Gordana Jandrokovića da je “rektalni alpinist”, na što je ovaj najavio da će ga tužiti “radi zaštite časti i ugleda”. Jandroković se tužbom dovodi u nezgodnu situaciju jer mora dokazati da nije rektalni alpinist.
Osobno mi se ta metafora ne sviđa, osim što je vulgarna, nekako je preelaborirana. Sud će u tom procesu desetljeća svakako kao vještaka trebati angažirati nekog profesora jezika, možda i retorike koji će razlučiti što je označitelj, a što označeno u spornom iskazu. U hrvatskoj frazeologiji analne metafore uobičajene su za označavanje poltronstva. Sud će na koncu morati prosuđivati više o sadržaju nego o formi, točnije, o tome je li se o dotičnome u javnosti mogao steći dojam da je poltron ili nije.
Ostaje vidjeti i hoće li Bernardić u dokaznom postupku proširivati metaforu pa, primjerice, navesti kako je u spornom “alpinizmu” Mount Everest bio Sanader, Plenković Mont Blanc, Kosorica Triglav, a Karamarko Velebit. Jandroković je neupitno svima njima bio najbliži suradnik, svi su odlazili, metaforički rečeno, s nožem u leđima, a on bi ostao uz sljedećeg. Ali, nije do njega, oni su krivi što se mijenjaju. On je uvijek isti, uz vođu. Po svemu viđenom proteklih dana, nakon dva mjeseca korona-tupila, slijede nam dva mjeseca dobre političke zabave.
