HEROJI I RATNI ZLOČINCI: Povodom treće obljetnice smrti Tomislava Merčepa
Prije dvadeset ili petnaest godina u Hrvatskoj nije bilo nikakve dvojbe na kojoj strani se nalaze ratni zločinci, a na kojoj strani su heroji.
Tomislav Merčep (28. rujna 1952. – 16. studenog 2020.) jedan je od heroja obrane Hrvatske od srbijanske oružane agresije.
Uhićen je u Božićno vrijeme 2010., te u dugotrajnom i politički montiranom sudskom procesu osuđen po šabloni Haške mreže, jer je, kaže njegov sudac, bio “na pogrešnoj strani povijesti”, piše Josip Jurčević na svom Facebooku.
Povodom njegova tadašnjeg uhićenja objavio sam na portalu dnevno.hr kolumnu, koja je danas aktualnija nego prije 13 godina kad je napisana.
“Povratak u budućnost:
AGRESOR I ŽRTVA – RATNI ZLOČINCI I HEROJI
Zaista je krajnje perverzno kad se uspoređuje gdje su 1991. g. bili i što su radila dva Vukovarca. S jedne strane Vojislav Stanimirović, a s druge strane Tomislav Merčep, te gdje je danas Stanimirović, a gdje je Merčep!
Agresor i žrtva
Prije dvadeset ili petnaest godina, u Hrvatskoj je sve bilo potpuno jasno. Nije bilo nikakve dvojbe. Ta potpuna jasnoća i nedvojbenost nije bila rezultat nekog apstraktnog razmišljanja, nego iskustvo koje se izravno – sa svim osjetilima – fizički najbolnije osjećalo.
Ta, tko je u Hrvatskoj tada – tijekom srbijanske oružane agresije – mogao ne vidjeti dvadesetak tisuća ubijenih građana. Od toga preko 300 djece. Tko nije susreo neku od obitelji koje su panično potraživale 18.000 svojih najbližih koji su se vodili kao nasilno odvedene i nestale osobe. Među nama se kretalo desetak tisuća ljudi koji su bili tek pušteni iz srbijanskih logora i svjedočili su o strahotama fizičkih i duhovnih tortura, koje su na njima i u njima bile potpuno vidljive.
Brojne obitelji u neokupiranim dijelovima Hrvatske su – u svojim domovima – udomile većinu od približno 300.000 prognanika i približno 600.000 izbjeglica. Svi su oni bili živi svjedoci, dokazi i slike tragedije koju smo proživljavali.
U pokušaju kretanja prostorom Hrvatske sudarali smo se s čak trećinom teritorija kojeg je okupirao srbijanski agresor, a na kojem se nalazilo preko tisuću naselja. Srbijanski agresor je uništio 30 posto hrvatskog gospodarstva, razorio približno 160.000 stambenih jedinica. Srbijanska vojska je potpuno ili djelomično razorila povijesne jezgre u više desetaka hrvatskih gradova. Uništila je više od 300 hrvatskih naselja koja su imala povijesno spomeničko značenje.
Srbijanska vojska je u Hrvatskoj potpuno ili djelomično razorila 660 objekata koji su registrirani kao spomenici kulture, a od toga ih je 126 svjetskog ili nacionalnog značaja. Srbijanska vojska je potpuno ili djelomično razorila preko 500 crkava i drugih vjerskih objekata, 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada 22 knjižnice. Uništila je ili opljačkala golemi broj javnih i privatnih zbirki umjetnina i drugih dragocjenosti. U Hrvatskoj je stradao niz prirodnih okoliša i tri nacionalna parka.
Diljem Hrvatske je srbijanska vojska, bez nacrta minskih polja, ostavila razasuto preko dva milijuna neeksplodiranih mina, od kojih je do sada stradalo preko 500 civila koji su na njih slučajno naišli.
Zbog toga je, prije dvadeset ili petnaest godina, bilo potpuno jasno tko je agresor, a tko je žrtva. Agresor je bila Srbija, a žrtva je bila Hrvatska.
Ratni zločinci i heroji
Zbog toga, prije dvadeset ili petnaest godina u Hrvatskoj nije bilo nikakve dvojbe na kojoj strani se nalaze ratni zločinci, a na kojoj strani su heroji.
Ratni zločinci su se opravdano pronalazili među onima koji su na bilo koji način sudjelovali u agresiji. Primjerice, u policijskim upravma Republike Hrvatske postojali su odjeli za ratne zločine, koji su na temelju svjedočanstva, utvrdili više tisuća konkretnih ratnih zločinaca. Još više svjedočanstava, pisanih dokumenata i video zapisa o konkretnim ratnim zločincima nalazi se u brojnim privatnim zbirkama.
Kad se radi o herojima, može se načelno reći da je – u ondašnjem (1990.-1991.) odnosu snaga – svaki dragovoljac bio heroj, jer je dragovoljac bio osoba koja je svojom odlukom samog sebe pozvao braniti žrtvu od agresora. To je bio herojski čin iznimne hrabrosti i nesebičnost, koji je nosio veliku vjerojatnost gubitka svojeg života za dobrobit zajednice.
Tada (1990.-1991.), u Hrvatskoj je bio veliki broj, tj. više tisuća dragovoljaca-heroja. To su bili naši, dotada sasvim obični momci iz susjedstva, koji su najedanput – i sebi i svima nama – otkrili da u njima postoji herojska dimenzija. Tadašnji događaji i učinci heroja su pokazali da je to bilo herojsko doba hrvatske povijesti.
Posebno istaknuto mjesto agresorskog ratnog zločina i herojstva hrvatske obrane bio je Vukovar.
Zločin je trajao duže nego herojstvo. Srbijanski ratni zločini u Vukovaru bili su posebno intenzivni tijekom agresije i u prvim danima nakon okupacije, a protezali su se, tijekom okupacije, do 1997. godine.
Herojstvo branitelja Vukovara trajalo je u Vukovaru do 18. studenog 1991., a nakon toga, do 1995., na drugim bojištima i u osloboditeljskim akcijama.
Perverzija
Perverzija je latinska riječ koja u izvornom prijevodu znači izokrenutost, izopačenost, naopakost, pokvarenost. Kad se radi o sadašnjem odnosu političkih, medijskih i pravosudnih institucija u Hrvatskoj prema izvornim herojima i ratnim zločincima, on se najvjerodostojnije može označiti pojmom perverzija.
Heroji su sve više progonjeni i osuđivani, a ratni zločinci se proglašavaju uglednim građanima koji postaju vladajuća elita u Hrvatskoj, od lokalne razine do Hrvatskog sabora. Brojni su primjeri ovog perverznog društvenog procesa, koji se događa u sramotnoj javnoj tišini.
Činjenice o sudjelovanju i odgovornosti dr. Vojislava Stanimirovića za ratne zločine više puta su javno i jasno izrečene, čak i od brigadira Branka Borkovića, zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara. Međutim, moćne političke, medijske i pravosudne institucije u Hrvatskoj još upornije o tome šute.
No, sve su gromoglasnije i upornije u perverznom političkom medijskom i pravosudnom pretvaranju heroja u ratne zločince. Najprije su – serijama perverznih medijskih i političkih hajki te provedenih suđenja herojima – mitska mjesta hrvatske obrane pretvorena u zločinačka mjesta (Knin, Gospić, Karlovac, Sisak, Bjelovar, Osijek).
Vrhunac perverzije je dosegnut prije desetak dana kada je uhićen Tomislav Merčep, jedan od heroja koji je 1991. g. Hrvatsku branio na nekoliko ključnih bojišta. Tomislav Merčep je bio prvi zapovjednik obrane Vukovara, koji je pripremao Vukovar za sudbonosnu tromjesečnu obranu. Potom je u presudnim trenucima pomagao obrani Gospića i Pakračko-Lipičkog prostora na kojem je i ranjen sredinom listopada 1991. godine.
Osim toga, T. Merčep je bio jedan od glavnih osnivača HDZ-a na vukovarskom prostoru. Bio je pomoćnik ministra hrvatske policije i saborski zastupnik. Dugogodišnji je predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (UHDDR), koja od svih udruga okuplja najveći broj hrvatskih branitelja.
Istražujući Hrvatski domovinski rat upoznao sam brojne subojovnike Tomislava Merčepa i svi su o njemu govorili s velikim ljudskim poštovanjem, a naročito su isticali da je kao zapovjednik bio iznimno hrabar te da je na terenu predvodio ratne akcije. O Merčepu su – i godinama nakon rata – s posebnom zahvalnošću svjedočili i brojni stanovnici područja koje je Merčep došao braniti. Slični iskazi o Tomislavu Merčepu mogu se čuti i od g. Ivana Vekića, koji je kao ministar hrvatskog MUP-a bio neposredno nadređen Merčepu. Tomislava Merčepa sam i osobno upoznao 1990. g., te i moja iskustva potvrđuju navedena svjedočanstva.
Zaista je krajnje perverzno kad se uspoređuje gdje su 1991. g. bili i što su radila dva Vukovarca. S jedne strane Vojislav Stanimirović, a s druge strane Tomislav Merčep, te gdje je danas Stanimirović, a gdje je Merčep!
I to je zabrinjavajuće jasna prepoznatljivost opće slike Hrvatske.
